Prije 3 godine učenici su me pitali mogu li gejmati u školi. Nisam mogla reći ne i tako se rodilo veliko natjecanje
Videoigrice su zabavne, ali mogu biti i vrlo edukativne. To najbolje zna profesorica računarstva Monika Marković Šurlina i učenici Srednje škole Zvane Črnje Rovinj. Iz te je škole i krenulo regionalno natjecanje u E-sportu, ‘Telemach CUBE School Esport League’ čije će se finale održati 10. i 11 svibnja ove godine. Profesorica Marković Šurlina nam navodi kako E-sport potiče digitalnu pismenost, ali i među učenicima razvija vještine brzog rješavanja problema i timskog rada.
Galerija 2 Fotografija
Otvori
Život nije igra, ali baš zbog toga je lijepo igrati videoigrice. Iako ih većina doživljava samo kao zabavu, njihovo igranje ustvari može imati višestruke koristi. Toga su svjesni učenici natjecatelji te organizatori regionalnog natjecanja ‘Telemach CUBE School Esport League‘, u kojemu se učenici srednjih škola imaju priliku okušati u E-sportu. Ovo je već drugo izdanje ovog natjecanja. Prošle godine se igrao dobro znani ‘pucački’ klasik ‘CS:GO’, a ove godine se učenici će se natjecati u svojim vještinama kroz ‘Valorant’.
‘Profesorice, možemo li malo gejmati?’
Natjecanje koju je CUBE esports udruga pokrenula u suradnji s Hall of Game, krenula je 6. ožujka. Do sada se odvijala online, a trenutno je zatišje pred buru, odnosno veliko finale u Zagrebu. Naime, 10. i 11. svibnja zakazano je finale u Hall of Game areni u zagrebačkom Z centru. Vjerovali ili ne, ovo zanimljivo natjecanje gdje se natječu timovi s po pet igrača, krenulo je ni manje ni više nego Istre. Konkretnije, iz Srednje škole Zvane Črnje Rovinj.
– Prije tri godine su mi došli učenici i pitali me ‘profesorice, možemo li malo gejmati u školi?’. Kao većina ljudi, nisam imala baš najpozitivniji stav prema gejmingu, ali uvijek imam pozitivan stav prema učeničkim idejama i takva smo škola da njegujemo njihovu ideju. Nisam im mogla reći ne, već sam rekla dobro i pustila ih da sve odrade sami. Onda sam vidjela koliko je tu posla i koliko oni dobro s tim rukovode. Vidjela sam da su i timovi veseli, potaknula se društvena atmosfera. Taman je završila korona, učenici se druže u škole i shvatila sam da gejmanje ipak nije onako kako sam mislila da je. Kako se moja percepcija promijenila, nadam se da ćemo to isto postići i šire, prisjetila se dok smo sjedili u knjižnici tamošnja profesorica računarstva, Monika Marković Šurlina.
Tri strane koje treba educirati
Iz škole se turnir sada proširio na cijelu državu, a profesorica Marković Šurlina ističe da se uz videoigrice vežu brojni negativni stereotipi. Ocijenila je to problemom na globalnoj razini. Ali, navodi da je to iz neznanja te su ti stereotipi nepotrebni. Tim stereotipima su podložni i nastavnici i roditelji, ali čak i učenici, od kojih većina ustvari voli videoigre.
– S jedne strane, učenici nisu educirani na koji način koristiti E-sport da bi razvijali svoje vještine. S druge strane, također imamo škole i nastavnike koji jako malo znaju o E-sportu i odmiču se iz toga. S treće pak strane imamo roditelje koji vide samo da djeca provedu dosta vremena igrajući igre i onda roditelji stvaraju otpor prema E-sportu, svrstavaju ga u negativni kontekst. Zadatak ovog projekta je sve te tri kategorije naučiti i podučiti što je E-sport i kako može biti dobar, pojasnila je Marković Šurlina.
Videoigrice potiču digitalnu pismenost: ‘Iako se razumijem u kompjutere, nije bilo jednostavno’
Profesorica je dodala i kako E-sport ima čak pet dobrih strana. Kao prvu, istaknula je razvoj timskog duha i suradnje. Dok u običnom sportu postoje individualni i timski sportovi, E-sport je isključivo timski. Dakle, objašnjava nam Marković Šurlina, tu se automatski razvija timski duh jer ako skupina neće funkcionirati, onda izostaju rezultati. Učenici preko E-sporta, nastavlja profesorica, razvija i vještinu rješavanja problema. Tijekom igre, moraju brzo odlučiti što napraviti, a kriva odluka dovodi do lošeg rezultata. Tako se uče nositi i s tim izazovom.
– Tu je i poticanje digitalne pismenosti. E-sport je u potpunosti digitalan. Tijekom online faze natjecanja, morala sam nadgledati nekoliko mečeva. Da sve to postavim i instaliram, trebale su mi digitalne vještine i kompetencije. Iako se razumijem u kompjutere, profesorica sam računarstva, nije bilo jednostavno. Djeci možda sve to izgleda prirodno, ali morali su razviti digitalne vještine da bi uopće mogli doći do trenutna da igraju. Iz mog primjera tijekom online faze morala sam nadgledat nekoliko mečeva i dok sam sve to postavila instalirala da mogu pratiti meč trebale su mi te digitalne vještine i kompetencije nije tak jednostavno. Djeci igrači to možda prirodno izgleda, ali morali su razviti digitalne vještine da bi uopće mogli doći do trenutka da igraju. Nikako ne smijemo zaboravit i mogućnost karijere. Često u E-sportu vidimo igrače kako sjede i igraju i mislimo da je to sve. Ali, iza tih igrača stoji jako puno različitih zanimanja. Imamo streamanje jer E-sport zahtjeva prijenos uživo. Netko se može u tome pronaći. Imamo i komentiranje. Komentatore je teško naći, jako malo ljudi to radi. Ako ljudi to rade dobro, svatko će ih poželjeti, imamo tu i druge poslove koji se tiču medijske produkcije. Isto tako, svaki E-sport tim treba trenera, a igrači moraju biti i mentalno jaki. Netko tko je završio psihologiju može raditi s tim timovima. Kao što i u običnom sportu timovi imaju svoje motivatore, puno je poslova gdje bi se svatko mogao pronaći, uvjerava nas profesorica računarstva.
Nema dijeljenja po spolu: I dečki i cure u istom timu
Najbolji igrač turnira, ističe nam naša sugovornica, dobiva nagradu Veleučilišta Par iz Rijeke. Moći će odabrati program koji će u sklopu te institucije htjeti završiti i moći će ga polagati besplatno. Općenito, fakulteti imaju svoje E-sport timove i dosta su aktivni po tom pitanju. Na naše pitanje bi li općenito maturanti trebali dobiti bodove ili čak stipendiju za E-sport kao što postoje stipendije za ‘redovne sportove’, Marković Šurlina ističe da to uopće ne bi bila loša ideja.
Još jedna lijepa stvar kod E-sportova je i jednakost spolova. Iako nam profesorica Marković Šurlina navodi da je za E-sportove veći interes među mladićima nego djevojkama, interes ipak raste. Nema spolnog razdjeljivanja, timovi su mješoviti.
– Ove godine imamo više djevojaka nego prošle godine. Lani je bila jedna, sad ih sudjeluje četiri ili pet. To je dobar pomak. Djevojke se pomalo uključuju i ovu disciplinu i pokazalo se da su jednako dobre kao i dečki. Imamo i kapetanice koje čak i statistički obrađuju podatke kako bi poboljšali performans svojeg tima, otkrila nam je profesorica iz Rovinja.
Videoigre ne potiču nasilje: ‘Pa i mi smo se, kad smo bili mali, igrali rata’
Vezano uz kontrolu poštenog natjecanja, Marković Šurlina nam je kroz smijeh rekla kako nemaju VAR sustav, ali nadziru da se ne koriste programi koji omogućuju igračima bolji performans, kao da igra računalo, a ne čovjek. Budući da je upoznata s igrom timova, kaže da bi se lako i primijetilo i ako netko odjedanput tek tako igra puno bolje. Ali, veseli je, kaže nam, što nitko od igrača nije pokušao varati već svi igraju sportski i pošteno.
U tom duhu, drago joj je vidjeti i korektno ponašanje učenika, neovisno jesu li pobijedili ili izgubili. Iako su videoigrice koje su se igrale i igraju na ovom natjecanju, pomalo nasilne, rovinjska profesorica odbacuje ideju da videoigrice potiču nasilje. Kao i bilo koji oblik igri kojima smo se svi zabavljali kad smo bili klinci.
– Za natjecanje su odabrane igre koje igraju učenici diljem Hrvatske i za koje su oni zainteresirani. Ne možemo im dati da igraju ‘Super Mario’ ako ne igraju ‘Super Mario’. Što se tiče nasilnog ponašanja, niti u jednom trenutku tijekom i nakon igre nisam vidjela nijednu naznaku agresivnog ponašanja učenika. A vidjela sam ih stvarno puno kako igraju. Na natjecanjima uživo, ugodno me iznenadilo što gubitnički tim izlazi iz svoje prostorije i dolazi čestitati pobjedničkom timu. Potom zajedno pričaju o taktikama i međusobno se pohvaljuju. Videoigrice nikako ne potiču nasilje. Pa i mi smo se, kad smo bili mali, igrali rata, gađali šišarkama, pravili pištolje i dijelili se u timove. Učenici danas u principu rade isto to. Jedino nije dobro što nisu vani na zraku, ali niti smo mi razvili agresivno ponašanje, niti oni, uvjerena je profesorica Šurlina.
Mladima su videoigrice prirodne: ‘Kanal kojim im se škola može približiti’
Ipak, smatra da učenici kod kuće ne bi trebali igrati videoigrice dulje od sat vremena. Navodi da učenici trebaju osvijestiti da ako više igraju neće biti bolji, već dapače, sposobnost igre im se može pogoršati. Usporedila je to s tenisačem koji, ako previše igra, neće biti bolji. Umorit će se pa će lošije gađati lopticu.
Navodi i da bi se E-timovi u školi, koji bi igrali pod školskim nadzorom, trebali sastajati do dva puta tjedno. Za to vrijeme, mogli bi vježbat igranje. Općenito upravo su videoigrice savršena prilika da se učenici i nastavnici povežu. U to se na svom primjeru uvjerila i naša sugovornica. Kaže nam, kod kuće malo igra Super Maria i Crash Bandicoota, ali na natjecanju će morati i sama igrati ‘Valorant’.
– Kad su moji učenici to saznali, jako puno mi je došlo i reklo: ‘profa, ako trebate pomoć, dajte da vas naučimo, da se ne sramotite’. Rekla sam dobro čim mi se obaveze smire. Dakle, jedna prednost E-sporta za nas nastavnike je povezivanje s mladima. Njima je to prirodno, svakodnevno ih koriste, moramo biti realni. To je kanal putem kojeg se škola može njima približiti i usaditi im dodatne vrijednosti kako bi bili bolji ljudi, zaključila je rovinjska profesorica računarstva.
