[VRAĆAM SE U SREDNJU] Newsbarovac Borna Sor otkrio da mu je zadaćnicu pojela profesoričina vrana
Časopis učenika Klasične gimnazije, MI, objavio je razgovor s bivšim učenikom njihove gimnazije, Bornom Sorom – satiričarem, novinarom, voditeljem i scenaristom.
Autor teksta: Tin Dukanović
Screenshot: YouTube, News Bar
Satiričar, novinar, voditelj i scenarist – sve je to Borna Sor. Urednik je NewsBara, scenarist i autor Montiranog Procesa na HRT-u, News Bar NC na RTL-u, NB TEVE na Tportalu i jedan od voditelja Prime Timea na N1 televiziji. Jednog prijepodneva sjeo sam s ovim 34-godišnjim nekadašnjim klasičarom i debatantom kluba Hermes kako bismo uz kavu razgovarali o njegovim iskustvima u Klasičnoj gimnaziji, piše autor časopisa MI.
Klasična nudi mnoge sadržaje, samo ih treba znati iskoristiti
Što Vam se toliko sviđalo u Klasičnoj da ste odlučili pohađati baš našu školu?
Išao sam u Klasičnu osnovnu uglavnom zbog roditelja, bake i djeda. Moj dida bio je učitelj, moja mama profesorica hrvatskog. Kad sam bio mali, dida mi je pričao mnoge priče koje su me fascinirale, a baka je uvijek čitala latinske knjige i grčke mitove. Obožavao sam baku i dida, a oni su uvijek govorili “Znaš što, klasična škola pruža dobro obrazovanje, a mali obožava grčke priče.” I rekli su neka idem u klasičnu školu.
Kad sam išao u osnovnu, sprijateljio sam se u školi s klincima koji su stvarno bili genijalni, još i danas smo najbolji prijatelji. I onda je jednostavno imalo smisla ići u Klasičnu. Osim toga, volio sam latinski i grčki.
Kako biste opisali svoje školovanje u Klasičnoj?
Opisao bih ga uspješnim, mislim da je bilo dovoljno zanimljivo i široko. Klasična nudi dodatne aktivnosti poput debatnog kluba, putujem i učim, antičke dramske – to stvarno treba iskoristiti jer su takve aktivnosti čisti užitak, a usput se mnoge stvari nauče. Osim toga, mislim da je Klasična uvijek nudila društvenu raznolikost koja je iznimno važna. Često se dogodi da se u određenu školu upišu samo oni koji imaju maksimalan broj bodova ili samo oni koji imaju malo bodova. Tako se stvara socijalna razlika koju Klasična nema. Znam da je u mom razredu bilo odličnih učenika, ali i dosta onih koji su na upisu imali nizak broj bodova. Oni nisu smanjili kvalitetu našeg razreda, nego su dobri učenici poboljšali njihovu kvalitetu.
Koji su Vam bili najdraži, a koji najgori profesori?
Izdvojio bih Maju Šupe koja je bila stroga, ali i dobra profesorica matematike i jako dobra razrednica. Svima nam je bila jako draga. Volio sam profesoricu Kapetanović i profesora Vilušića koji su bili dosta cinični, ali su svojim cinizmom razredu dodavali dozu discipline i razumijevanja.
Ne mogu se sjetiti jesmo li imali neke baš loše profesore, ali moram biti iskren: meni su svi predmeti u kojima nisam bio dobar, a to su bili prirodni predmeti, stvarali određeni zazor. Recimo, kemija mi nije dobro ležala, pa sam se bojao profesorice Kate Milić više nego što sam je volio. Sjećam se i da je profesorica Car bila iznimno opasna, svi smo je se bojali jer je bila stroga, a mi nismo znali matematiku.
Što biste rekli učenicima koje odbija pomisao na Klasičnu zbog četverogodišnjeg učenja klasičnih jezika?
Ako je to nekome stvarno veliki problem, ne treba nikoga siliti. Međutim, klasično obrazovanje ima niz prednosti: naučiti drugo pismo vrhunska je vježba za mozak! Osim toga, super mi je grčki jer ako poželiš naučiti suvremeni grčki – pola posla si odradio. Ako ništa drugo, možeš se dopisivati sa svojim prijateljima na grčkom što je meni uvijek bila najbolja fora. Možda to danas ljudi ne rade, ali mi smo se na debati dopisivali na grčkom i mogli smo pisati što god smo htjeli pred protivnicima (pa i uvrede) jer učenici drugih škola to ne znaju pročitati.
Što mislite o nastavi subotom?
Nastava subotom podsjeća me na kungfu film: slično je kao kada mladić dolazi kungfu majstoru da bi učio od njega, npr. kao kad Karate Kid dođe k Miyagiju. Ostali klinci idu se zabavljati, a on mora prati pod! Subotom ti pereš pod, a svi tvoji prijatelji negdje se zabavljaju. I misliš si: „Koji sam ja idiot! Dok se ostali zabavljaju, ja u cik zore moram dolaziti na predsat i slušati neke starce koji muljaju o drevnim vrijednostima!“ Naime, imao sam subotom predsat – tjelesni. Dođem ujutro i ajmo! Bildaj, bildaj bildaj! Nakon četiri godine, kad je sve završilo, shvatio sam da je to bio nekakav kult. Subotom si sa svojom ekipom iz škole i možete se odlično zabavljati jer je u školi opuštenije nego drugim danima.
Biti klasičar najbliže je vrlo javnom, otvorenom kultu
Što Vama znači biti klasičar?
Mislim da je biti klasičar najbliže nekom vrlo javnom, otvorenom kultu koji postoji u našem društvu. Čak i kad sretneš ljude iz ostatka zemlje koji su išli u klasičnu školu, između njih postoji određeno razumijevanje i svi se počnu razbacivati izrazima poput „ante, apud, ad, adversus“ i ostalim što su naučili. Ali mislim da povezanost ide čak i dublje, to jest mislim da klasičari svuda u svijetu imaju isti stav. Postoji pjesma koja se pjeva u svim dijelovima zapadnoga svijeta, a o kojoj se ne govori baš toliko – Gaudeamus igitur. To je pjesma koja povezuje sve klasičare. Zato nije čudno što postoji određeni klasičarski ponos i ideja Akademije. Klasična je nešto kao San Ivanjske noći, kao lijepa izmišljena Arkadija u glavi, a to spaja ljude.
Više ste puta spomenuli debatu i debatni klub Hermes. Koliko Vam je debata pomogla u karijeri?
Maksimalno. Da je postojao faks koji se bavi debatom, ja bih ga pohađao. Dugo sam se bavio debatom – od drugog razreda srednje škole do nekog vremena poslije fakulteta – jer je debata besplatna edukacija, besplatni trening. Iskustvo debatiranja pomaže mi kad pišem scenarij jer uvijek želim biti jasan i egzaktan. Mogu se zezati i satirično govoriti o politici, no moram paziti da uvijek jasno kažem ono što mislim. U tom slučaju, ako sam rekao što pogrešno ili ružno, barem sam odgovoran za to – a ne da kažem jedno, a htio sam reći nešto sasvim drugo pa se onda vadim da ‘nisam mislio tako reći’. Nema tu isprike, to mogu svojoj mami prodavati, te fore.
Imate li kakav savjet za one koji bi se htjeli baviti satirom? Postoji li još koja važna aktivnost osim debatiranja?
Dramska grupa; dramski nastup uvijek je dobar za osobni razvoj, a i zabavan je. Čovjek se opusti i glumi nekog drugog, oslobađa se. Osim toga, da bi čovjek bio uspješan u ovome poslu treba sjesti, pisati, raditi i pritom biti iskren prema sebi: što funkcionira, a što ne. Ne treba se previše zabrinjavati ako nešto ne funkcionira, čovjek samo treba raditi. Tehnologija nam je donijela revoluciju: danas svi koji se žele baviti glumom, satirom ili humorom trebaju imati svoje stranice ili YouTube kanale ili lažne twitter profile. Treba se zezati, trolati i cijelo vrijeme se sprdati. I treba biti aktivan, treba stvari činiti avanturom.
Nekad i sad…
Mislite li da se školstvo od Vaših školskih dana do danas poboljšalo ili pogoršalo?
Znaš što, ne znam. Nadam da je bolje, ako ni zbog čeg drugog, onda možda zbog digitalizacije obrazovanja koja olakšava roditeljima, učenicima i profesorima obavljanje posla. Kad sam išao u školu, nije bilo Wikipedije, internet je bio jako spor, modem je bio najaktualniji i nije postojala ideja korištenja interneta za dnevno obrazovanje. Dakle, knjižnica je bila konstanta, morao si uzimati bilješke od drugih, nisu postojali uređaji kojima si mogao snimati ili fotografirati nečiju zadaću. Jednostavno, bilo je puno, puno više posla.
Prošle školske godine organiziran je Marš za znanost u kojem je i naša škola sudjelovala i pozvala svoje učenike da izađu na ulice. Mislite li da je to dobar potez?
Mislim da jest. Uvijek su obrazovne ustanove željele prenijeti određenu po(r)uku i od toga ne smijemo bježati. To je činjenica. Ako te škola uči o hrvatskim pjesnicima i piscima, to znači da škola želi da se boriš za preživljavanje hrvatske kulture, a onda te mora pozvati i na društvenu akciju. Pa nije vas škola pozvala na barikade i tražila od vas da bacate Molotovljeve koktele! Ne, radilo se o manifestaciji koja vas se izravno tiče pa bi glumljenje neutralnosti bilo lažno.
Anegdota za kraj…
Da ne završimo razgovor u ozbiljnom tonu, možete li s nama podijeliti neko upečatljivo sjećanje na školovanje u Klasičnoj?
Naravno! Vrana profesorice Šuvajić, Vranko, pojela mi je zadaćnicu! (Smijeh.) Profesorica mi je pokazala napola pojedenu zadaćnicu i svima je to bilo smiješno osim meni jer sam morao ponovno pisati. I onda sam dobio tri iz nje! To uopće nije bilo fer: svi drugi u razredu dobili su četiri, a ja sam pisao dvaput i dobio tri.
