Prošlog smo tjedna u srednju vratili Ivana Blažička, a ovaj tjedan na redu su popularni splitski bend Dječaci.Oni samo za nas otkrivaju kakvi su bili u srednjoj školi, gdje su izlazili i na koji su se način zabavljali.
S: Koju si srednju školu
pohađao i gdje?
Ivo Sivo: Druga jezična gimnazija u splitu
Vojko Vrućina: Četvrta
opća gimnazija Marko Marulić u Splitu
Zondo: Prva Tehnička škola – Tesla u
Zagrebu
Kakav si bio đak? Jesi li na vrijeme izvršavao svoje obveze ili
si uglavnom zabušavao?
Vojko Vrućina: 4
Ivo Sivo: Prolazio sam jedva s 4,
nisam na vrijeme izgradio radne navike, uvijek sam čekao da mi se nakupi
aseva da počnem učit.
Zondo: Prošao sam većinu od ta 4 razreda mislim s
3, izvršavao sam sve na vrijeme, ali je škola bila pakleno teška i
pretrpana sranjima koja mi uopće nisu trebala u životu, niti koja su
imala ikakve veze sa mojim upisanim informatičar smjerom, a koja sam
morao raditi savršeno do najsitnijeg detalja, pa sam hrpu noći morao
provesti bez spavanja crtajući neke tehničke nacrte, digitalnu
elektroniku i druga sranja. Znači namučio sam se ko kreten samo da
prođem školu koja mi je lagala da ima program za smjer koji sam htio
upisati, umjesto toga su imali govno od programa zaostalo u 70-ima . Statistika drugi razred – tri jedinice na polugodištu, jedan
popravni. Treći razred – pet jedinica na polugodištu, dva popravna. Četvrti razred
– sedam jedinica na polugodištu, dva popravna i jedan razredni.
Kako ti se
sviđao razrednik/ca?
Zondo: Bio je oke lik, bez problema. Mogo je bit i
veći seronja s obzirom da je predavao jedan od najvažnijih predmeta –
fiziku. Bilo je drugih profesora koji su predavali potpuno nebitne
predmete i jebali nas u mozak.
Vojko Vrućina: Bio je jedan od normalnijih
ljudi u školi. Čuo sam da je doživio moždani udar i da se otišao
liječiti u Sisak.
Ivo Sivo: Imao sam barem tri razrednice, prva je otišla
živit u Južnu Koreju, druga je zatrudnila, treća je predavala engleski i
imala je možda najveće oči na kugli zemaljskoj.
Tko ti je bio omiljeni profesor i zašto?
Zondo: Profesorica hrvatskog,
srednje tridesete, dobrodržeća, htjela me. Ako ništa, imala je naklonost
prema meni, jer je znala da me boli kurac i da ću napisat bilo šta u
toj zadaćnici i da će bit zabavno za čitat. Osim nje, svi oni
najpijaniji profesori su bili na trenutke zabavni i dragi.
Ivo Sivo:
Pa općenito mlađi ljudi su obavljali tu ulogu predavača mnogo
entuzijastičnije i svojom energijom bi me zainteresirali za predmet.
Profesori srednjih godina, kao i oni stariji, svi su djelovali
slomljeno. Ko da im je neko pokvario mehanizam koji se nalazi u njima i
kao da mogu eksplodirat svakog časa. Nije ih bilo briga. Radili su slabo
plaćen posal podučavajući djecu za koju ih nije bilo briga.
Vojko
Vrućina: Profesor iz logike, iako sam imao jedva, dva kod njega. Jedan od
rijetkih kojeg je zanimalo samo predavanje predmeta, a ne iskaljivanje
na učenicima. Kad bi uhvatio nekoga sa šalabahterom, rekao bi mu “drago
dijete, daj mi to”. Postojala je priča da je prebio nekog profesora iz
tehničkog koji mu je ugnjetavao kćer u mojoj osnovnoj školi.
Koji predmeti su te najviše interesirali?
Zondo: Nijedan.
Ivo Sivo:
Sociologija, psihologija i književnost.
Vojko Vrućina: Nijedan.
Čime si se
nakon srednje škole namjeravao baviti?
Misliš li da ti je srednja škola
pomogla u daljnjoj naobrazbi (u slučaju da si upisao faks)
Zondo: Htio
sam se baviti kompjuterima jer sam bio uživljen u to, popravljat ih
valjda, radit mreže i ta sranja. Škola mi nije pomogla nikako, znao sam
više od profesora o informatici kad sam ušao u nju, nisam ništa novo
niti korisno naučio unutra, zapravo četiri godine gubljenja vremena, cijeli
smjer je bio jedna velika laž. Faks sam upisao i završio koji nema veze
sa tom srednjom i nije mi nikako pomogla. Sam sam si pomogao jer sam u
toku te četiri godine van škole otkrio šta zbilja želim raditi.
Ivo Sivo: Još
uvijek ne znam čime se želim bavit. Želim bit poglavar neke nove
religije, neki mesija valjda. Šalim se, HE HE, volio bi pomagat ljudima,
to bi volio radit u životu.
Vojko Vrućina: Nisam razmišljao o
budućnosti
Jesi li već kroz svoje srednjoškolsko razdoblje znao da ćeš se baviti glazbom?
Zondo: Bavio sam se glazbom. repao, snimao, radio beatove.
Ivo Sivo: Da, već smo u srednjoj školi pisali pjesme i snimali ih.
Vojko Vrućina: Jedino šta me zanimalo tokom srednje škole je bilo doć doma, slagat ružne bitove i pisat tekstove. Zadnje šta sam očekivao je da ćemo jednog dana biti na izdavačkoj kući poput Croatie Records.
Tko ti je bio idol u srednjoj školi i zašto?
Zondo: Uvijek mi je bilo čudno to s idolima, kakvi jebeni idoli. Ima nekih glazbenika koje sam slušao i čiju sam glazbu volio, ali idoli? Svašta.
Vojko Vrućina: Imao sam par repera na koje sam se ugledao i čiji sam rad kopirao, ali nisam idolizirao nikoga.
Opiši neku nepodopštinu iz srednje škole.
Zondo: Ozbiljno ne
sjećam se skoro ničega. Spavao sam puno jer nisam spavao po cijele noći,
spavao bi na malim i velikim odmorima i satima. Neki lik je bacio
stolicu na nekog drugog lika. Svi su zvali nekog profesora Pimpek. Neki
lik ga je udario na hodniku kad ga je srušio na popravni. Uglavnom su
“nepodopštine” radili profesori jer su bili pijani stalno. Sjećam se
zadnjeg sata jednog predmeta, kupio sam profesoru pet jeger unućića i
poslagao mu ih na stol u obliku križa, kad je ušao u razred, raspalili
su mu s radija juru i bobana, skoro je plakao od sreće, neki ljudi su
tako dobili dva, pio sam s njim jeger unućiće onako ruku oko ruke.
Ivo
Sivo: Šaljivo je što je inspektor Žaja, ako se dobro sjećam imena,
došao u školu iz nekog razloga da upozori moju razrednicu da su dva
učenika iz njenog razreda pušili travu. Još je šaljivije šta je naša
razrednica to prenijela svim ostalim profesorima, pa nas je tako trajno
obilježila među tim umornim potrošenim ljudima kojima se nije dalo
upoznavat svoje učenike. Doduše možda je i prevelik broj učenika po
jednom razredu (nas je bilo 36 valjda, nemojte me vuć za riječ) također
onemogućio efikasniju uspostavu profesor-učenik odnosa.
Vojko
Vrućina: Tijekom prve školske zadaće u prvom razredu srednje,
profesorica hrvatskog nam je rekla da više nismo u osnovnoj i da sada
moramo pisati iskreno. Tema zadaće je bila škola, što mislimo o
profesorima i slično. Napisao sam šta mislim iskreno i profesorica iz
hrvatskog me htjela izbaciti iz škole. Dovela mi je mater kod ravnatelja
i derala se na nju da sam ja delikvent i kriminalac. Da moj razrednik
nije intervenirao, vjerojatno bi me i uspjela izbacit iz škole.
Misliš li da si u srednjoj školi upoznali neke ljude koji će ti ostati dobri prijatelji do kraja života?
Ivo
Sivo: Mnogi od njih su mi bili dragi i sa svima sam ostao u dobrom
odnosu, al rijetko koga viđam, uz muziku i još jedan posao, nemam
vremena ni za najbliže a kamoli za školske kolege koji također imaju
neke svoje živote i neka svoja putovanja i svoja odredišta.
Vojko
Vrućina: Slabo. moja gimnazija je bila takozvana “seljačka” gimnazija
jer su se u nju velikom većinom upisivali ljudi iz rubova grada ili još
dalje, zbog autobusne stanice koja je bila odmah ispod škole. Par ljudi
koji su mi bili dragi su pobjegli ili u Zagreb ili u svijet. Viđam ih
rijetko, odradimo ugodan razgovor i to je to.
Zondo: Ne.
Gdje si najviše izlazio? Jesu li to bili bircevi, kafići, kafane.. ili pak parkovi, domovi.. i slična alternativna mjesta?
Zondo: Pili smo u parkovima na klupama, na igralištima, izlazili ranije u neke kafiće, kasnije u klubove.
Ivo Sivo: Bili smo u kvartu, na betonu smišljali rime. Preko vikenda bi izlazili u Dom mladeži ili na Zvončac i Sustipan.
Kako pamtiš svoje srednjoškolske dane?
Zondo: Kažem ne pamtim, ne sjećam se skoro ničega.
Ivo
Sivo: Puno smijeha, tona zabave. Bili smo tako mladi, tako
neopterećeni. Uopće me nije bilo briga za ništa, jedini cilj mi je bio
zabavit osobu u svojoj blizini. Obuzme me osjećaj topline, vrati me u
bestežinsko stanje kad razmišljam o tome
Kad bi se mogao vratiti što bi promijenio?
Zondo: Upisao bi
neku školu u kojoj ima cura u razredu.
Ivo Sivo: Ne bih mijenjao ništa,
zahvalan sam na svakoj sekundi čak i najneugodnijeg dana u srednjoj
školi, sve me to formiralo i učinilo onim što jesam.
Vojko Vrućina:
Udario bih šakom o stol.
Što biste poručili današnjim srednjoškolcima?
Zondo: Niko u godinama kad upisuje srednju zapravo ne
zna šta želi raditi u životu. Zapravo pokušaj upisat srednju koja će te
najmanje sjebat. Van škole istražuj sve ono što zbilja voliš i što te
interesira, sve probaj, do kraja srednje naći ćeš valjda ono što zbilja
voliš raditi. I to ne mislim radit kao imat šefa i imat zanimanje, nego
mislim da svatko ima nešto u sebi čime zbilja može doprinjet društvu i
kad nađeš ono što zbilja voliš, to ti neće biti rad. To će biti nešto
što jednostavno moraš raditi svaki dan bez da te itko tjera, jer ćeš
naći da te rezultati tog rada ispunjavaju i usrećuju ko malo šta drugo u
životu. jedino ljubav se može izjednačiti s tim osjećajem.
Ivo Sivo:
Primajte ljubav, poklanjajte ljubav i emitirajte ljubav.
Vojko Vrućina:
Učenje za školu je samo formalna obaveza koju moraš odradit, važnija je
volja za učenjem o svojoj okolini, ljudima i životu, jer trenutno si
mladi srednjoškolski tupan koji, priznao to ili ne, ne zna ništa o
ničemu, a ovim svijetom vladaju informacije. Nauči se ponašat, nauči
pričat, nauči kako se postavit, druži se sa različitim ljudima, čitaj
knjige, googlaj, slušaj puno muzike i gledaj puno filmova. Nauči se
zabavljat bez da si debil prema sebi ni drugima. Ne daj da te nitko
opterećuje s ničim, traži šta te zanima i budi neodgovoran jer je škola
jedino vrijeme za to.
