Vrijednost braniteljskog života određuju ljudi iza zastora na Markovu trgu
Zamisli da se Hajduk, nekako, kvalificira u Ligu Prvaka i dospije u grupu s Barcom, Realom i Chelseaem. Mislim da Hajduk završi u grupi sa Vinogradarom, Posušjem i Borcem iz Čačka ne bi bilo svejedno, ali zamislimo da je u grupi sa prvo navedenima. Što mislite koliko bi koeficijent bio na prolaz Hajduka u drugi krug tada?
Računam da je tu negdje bio koeficijent na hrvatske vojnike tamo devedesetih kada su krenuli na JNA i prijatelje. Kako god da okrenemo sve faktore, čimbenike, nikakva jebena logička sila nije stajala iza ovih mladića i djevojaka. U trenucima kada su kretali u bitku, oni koji su to željeli, morali su biti svjesni da su im šanse nikakve. A znali su to dobro i oni koji su ih sa sigurne udaljenosti, s blještavih govornica sa duplom figom u džepu slali na prve crte. Slali kao stoku na klanje.
Danas, toliko i toliko godina poslije rata, rata kojeg ćemo čutiti u kostima narednih bar pedeset godina, društvo je zaista nastojalo kompenzirati junaštvo tim momcima i djevojkama. No tu su neke stvari koje se svim materijalnim vrijednostima ovog svijeta nikada neće moći kompenzirati. Koliko na kraju vrijedi nečiji život, prve ljubavi, subotnje utakmice s dečkima, prvi koraci djece, Božićna okupljanja obitelji, putovanja i sve ono što već život čini?
Pitanje je to koje si, nadam se, nikada nećemo biti primorani postaviti al’ pravo je pitanje koliko danas iznosi koeficijent na živote tih istih ljudi? Pa ako je suditi po onima koji ih sa sigurne udaljenosti, s blještavih pozornica i s duplom figom u džepu ponovo šalju na barikade, šalju na svoj vlastiti narod, taj život vrijedi otprilike jednako kao i u devedesetima. Drugim riječima ne vrijedi gotovo pa ništa!
Neki su umrli ali svi su se, svaki od njih, u sebi morali pomiriti sa smrću. A jednom kada se sa smrću u sebi pomiriš ona postane samo usputan čin, drugim riječima u tom trenutku postaneš mrtvac na nogama. I eto, baš tako ti jebeni govornici vrednuju živote preživjelih vojnika, kao da su zaista već mrtvi.
Gledam te jadne ljude okupljene na Markovu trgu. Kordon policije s jedne strane, novinari ih fotkaju, blic fotoaparata podsjeća na okidanje obarača, zvuk molitve nadglasuje nutarnje glasove razuma. Gledam ih i kao da vidim da se ponovo mire sa smrću, ćutim spremni su. I mislim se kakvo govno moraš bit da ih ponovo zakopaš u rovove iz kojih su samo slučajem živi izašli? Rovove u čijem su smradu već jednom ostavili svoje prve ljubavi, svoje subotnje utakmice s dečkima, prve korake djece, Božićna okupljanja obitelji, putovanja i sve ono što već život čini.
Jedan od vojnika penje se zatim na neku uzvisinu, prijeti da će se ubiti, par ih drži nekakve plinske boce. Policija steže pendreke, svećenici ohrabruju žrtve obećanjima o zagrobnom životu kao što su nekada blagoslivljali puške, rat je opet tu, tu i ispred mene! A gore, gore kroz jedan od prozora Markova trga netko čiri, zavjesa se lagano razmiče, puši, pije kafu, šuti i uživa…gleda predstavu.
Promišljam tada o svojoj ljubavi, djeci, prijateljima, majci, ocu. Gledam neke sretne slike iz budućnosti i lagano ih puštam da blijede. I sam se mirim sa smrću, bolje da to što prije napravim jer dok se god ta govna kriju iza zastora, znam, rata će opet biti. Uostalom evo ga, tu je ispred mene!
Ako je netko spreman ekshumirati duše ovih ljudi i ponovo ih baciti u kaljužu smrti i rovova za jedan jebeni mandat što ga onda priječi da sutra zakuha neki novi rat, neku novu smrt? On svakako neće umrijeti a mi koji hoćemo, mi smo, baš kao i branitelji dvadeset godina poslije rata, ionako posve jebeno nebitni.
Zaslužili su svakako ti ljudi više – to uopće nije upitno. Pitanje je jedino koliki su danas koeficijenti na naše živote? Koliko vrijedi život Vaš u zemlji koja svoje heroje tretira kao stoku za klanje?
Pratite komentare Lajk naš svagdašnji na Facebooku