Na ovogodišnjem Zagreb Prideu okupilo se oko 10 tisuća ljudi po procjenama organizatora. Uz zastave duginih boja, transparente i glazbu povorka je krenula od muzeja Mimara do Ribnjaka gdje je održan koncert grupe Detour. Prvi puta u životu sudjelovao sam u Povorci ponosa pa su me zanimali motivi drugih mladih ljudi – srednjoškolaca i studenata za sudjelovanjem i angažiranjem oko gorućih društvenih pitanja prava LGBTIQ osoba.
foto: Duje Kovačević|srednja.hr
Ovogodišnja Povorka ponosa okupila je oko 10 tisuća ljudi. Krenuli smo od muzeja Mimara oko 16 sati, a hodalo se do parka Ribnjak gdje je održan koncert grupe Detour. Zastave duginih boja, transparenti, šarenilo boja i identiteta. Ozračje ljubavi, različitosti, uključivosti i tolerancije. Jednom riječju – oduševljenje. Osjećao sam se ponosan što sam bio dijelom takve manifestacije.
Kažu mi prijatelji da je tako bilo i prošlih godina. O tome stvarno puno ne znam jer mi je ovo bio prvi put na Prideu u životu. Točno se sjećam prošle godine. Bilo je vrijeme ispitnih rokova, a ja sam smatrao prikladnijim učiti za ispit od sudjelovanja u Povorci. ‘Hodanje po ulici mi neće donijeti kruh za stol’, mislio sam, ‘sve je to uzaludno, ništa se ne može promijeniti’.
Ispit sam pao, ali me faks u godini dana naučio da je život puno više od polaganja ispita
Ljetni su se mirisi već širili po zraku. Knjige se nisam pošteno prihvatio. I tako, misleći da činim pravu stvar, nisam učinio ništa. Pao sam ispit.
Sada shvaćam da se nije radilo samo o padu ispita iz Uvoda u novinarstvo (ironično, zar ne?). Ja sam pao jedan puno teži – životni ispit. Prošla je godina dana, dogodilo se previše toga da stane i u jedan novinarski tekst. Ali ono što sa sigurnošću mogu reći jest da me faks naučio da je život puno više od polaganja ispita na faksu. Naučio me da je život sumnja, razmišljanje i djelovanje u skladu s tim. A da su ispiti puno važniji oni životni, od onih na fakultetu.
I baš zbog toga sam jučer bio među onima koji su hodali za prava ljudi, za slobodan i neopterećen život, za ljubav bez uvjeta, za sreću bez kompromisa. Znao sam zašto sam tu gdje jesam i mogu vam reći da je jeben osjećaj.
Još bolji je osjećaj vidjeti toliko mladih ljudi pa i onih vidno mlađih od mene koji su se usudili izaći na ulice i pustiti glas. Najviše su me zanimali njihovi motivi za dolazak na Pride. Kad je u meni manjkalo interesa sve ove godine, da čujem što je tim mladim ljudima bio poticaj.
Došetao sam do prvog od njih jer mi je djelovao dosta odlučno, a kad je progovorio, shvatio sam da mi pretpostavka nije bila pogrešna.
– Došao sam prvenstveno da obranim svoja prava koja se zadnjih par godina sputavaju i zakidaju, ali sam došao i zbog svih drugih ljudi, mojih prijatelja i kolega, da stanem u obranu njihovih prava, priča mi Mateo.
Kod njega vidim to što je meni, pa i mnogima poput mene, nedostajalo. Nada u bolje sutra i volja da pozitivno utječe na društvo te napravi promjenu. Nedaleko od Matea stajale su dvije cure pokraj duginih zastava. Jedna od njih mi kaže da je već bila na Prideu i da planira ići svake godine.
– Tu sam jer volim i podržavam sve ljude. Želim da se vidi da se radi na tome da stvarno postanemo jednaki, a ne da neki i dalje budu jednakiji od drugih, kaže mi Sara, a njena frendica Iris napominje kako je bitno vidjeti i heteroseksualne parove koji su odlučili podržati svoje sugrađane u ostvarivanju jednakih prava za sve.
Par koraka dalje, primijetio sam jednu od organizatorica Povorke. Kaže mi da se zove Adri i da je tu kako bi se izborila za LGBT srednjoškolce i srednjoškolke čija su prava u školama zametnuta te se ne prepoznaju.
foto: Duje Kovačević|srednja.hr
Osim što su poprilično društveno osviješteni, smatraju da se o LGBTIQ osobama treba učiti u osnovnim i srednjim školama
U razgovoru sam shvatio da ih je većina došla iz jedinstvenog razloga, a to je obrana ljudskih prava. Većina njih, također, misli da je Pride, u svojih 16 godina postojanja dosta pridonio demokratizaciji i liberalizaciji društva. Istovremeno dok s njima pričam, pokušavam se prisjetiti gdje sam, osim u medijima, kao klinac slušao ili čitao o LGBTIQ osobama. U školi ne – prvo mi padne na pamet. S tim se slažu i neki od mojih sugovornika, a većina ih smatra da se sadržaji vezani za rodni identitet i različite seksualne orijentacije trebaju uključiti u gradivo koje se podučava u srednjim i osnovnim školama.
– Smatram da je Pride odličan način za senzibilizaciju o gej ljudima i njihovim pravima, ali mislim da je jako bitno uvrstiti to u obrazovanje, da jedna od točaka bude zdravstveni odgoj unutar kojeg mogu biti uključeni sadržaji vezani za LGBTIQ zajednicu, zaključuje Mateo.
S njim se slaže i Ivan, koji je prvi puta na Prideu ove godine. Smatra da se povorkama stanje i svjesnost o prihvaćanju različitosti u Hrvatskoj pomalo mijenja, ali da bi ubrzanju tog procesa pomoglo i obrazovanje. Popričao sam s još jednim dečkom koji mi je ponudio nekoliko prilično ostvarivih prijedloga.
– Definitivno bi se trebalo raditi na tome da se u više razrede osnovne, kao i u srednju školu, uvede predmet Građanski odgoj u kojem bi se između ostalog učilo o različitostima u društvu te poticalo na toleranciju i prihvaćanje ljudi bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, spol ili rodni identitet, predlaže Marko.
Osim toga, smatra da je kroz druge predmete potrebno uključiti sadržaje vezane za LGBTIQ osobe te poteškoće s kojima se oni suočavaju. Tako bi se, prema njegovom prijedlogu, takvi sadržaji dosta dobro uklopili u kurikulume predmeta poput Etike i Sociologije, gdje bi se o tome mogle voditi argumentirane rasprave.
I na kraju dana ugodno sam se iznenadio razinom kritičkog mišljenja i društvenog angažmana ovih mladih ljudi. Također sam se osjećao i malo posramljeno što sam mnogo kasnije od njih te stvari i ja shvatio. Ali to nije bitno. Nikada nije kasno za promjenu, ako je ona pozitivna. Tako je meni trebala godina dana da položim ovaj ispit. Možda ćemo sljedeće godine vi i ja zagrebačkim Prideom hodati rame uz rame. Za ljubav. Za sreću. Za slobodan život.
