Zamislite da u školi učite štedjeti struju i kako bacati što manje hrane? Učenici iz Karlovca to već rade
Poskupljenja su na svakom koraku, a cijene energenata u Hrvatskoj već su porasle, s time da će prava poskupljenja građani osjetiti tek kada dođu hladniji dani. Neće to zaobići niti škole, iako mali broj njih radi na edukaciji učenika oko toga kako pratiti potrošnju energenata i paralelno s time osmisliti načine za uštedu. Među školama koje provode konkretne projekte koji se odnose na pitanje potrošnje i štednje energenata je OŠ Grabrik u Karlovcu.
Screenshot: Google Maps
Da je važno biti educiran oko toga kako funkcionira potrošnja energenata i plaćanje računa, a uz to i kako te račune umanjiti, mladi uglavnom doznaju prekasno. Obično to bude kada prvi puta isele iz roditeljskog doma i krenu ih samostalno plaćati.
Imaju senzore koji prate potrošnju energenata i mjere kakvoću zraka
Rijetko koji učenik razmišljat će o potrošnji energenata u svojoj školi, kao i da je bitno i u tom slučaju nastojati doprinijeti uštedama. U Osnovnoj školi Grabrik u Karlovcu zato provode zanimljiv projekt ‘SenzoriKA – Pametne škole’ kroz koji učenici prate potrošnju energenata u školi.
– Radi se o sljedećem: uz financijsku potporu Grada Karlovca u sve su učionice naše škole ugrađeni senzori koji prate potrošnju energenata i mjere kakvoću zraka u učionicama. Zahvaljujući tome, školi su u svakom trenutku dostupni grafovi s podatcima koji prate potrošnju energenata i kakvoću zraka, a popratna MARS aplikacija elektronskom poštom odmah dojavljuje u slučaju potrošnje koja odstupa od uobičajene. Na taj je način onemogućena situacija kakvu smo npr. imali u prošloj školskoj godini kada je uslijed puknuća cjevovoda koji je ukopan u zemlju došlo je do značajnog gubitka vode, priča nam ravnateljica škole Darija Begedin.
Galerija 2 Fotografija
Otvori
Prema informacijama na stranici Karlovačke županije, ovaj se projekt provodi i u Šumarskoj i drvodjeljska školi Karlovac te Prirodoslovnoj školi Karlovac. Iz županije su izrazili i želju da se ova tehnologija ubuduće uključi u sve građevinske i energetske projekte koji se planiraju raditi, kako bi svi ti objekti imali od početka jasne pokazatelje energetske učinkovitosti i potrošnje energije.
Učenici sami predlažu rješenja za uštedu
Ravnateljica Begedin stava je da se ne mora se posebno naglašavati kolika je važnost obrazovanja sa sviješću o upravljanju energijom i održivoj potrošnji u suvremenom svijetu.
– Na globalnoj je razini obrazovanje za održivi razvoj prepoznato kao proces cjeloživotnog učenja kojim bi se od najranije dobi trebali uspostavljati vrijednosti, stavovi i životni stilovi. Svemu tome valja pridodati i trenutnu situaciju u kojoj postaje upitna dovoljna količina energenata, a o financijskim sredstvima koja je potrebno izdvajati za energente da i ne govorimo. Stoga se neophodnim i potpuno logičnim čini uključivanje učenika u različite aktivnosti kojima se prati energetski status škole i zahvaljujući kojima učenici sami iznalaze rješenja te osmišljavaju korake za uštedu, kako energenata, tako i raznog potrošnog, prvenstveno higijenskog materijala, ističe ravnateljica Begedin.
Dodaje i da se sama MARS aplikacija pokazala preglednom i učenici su bez prevelikih teškoća shvatili podatke koje ona prikazuje. Pa su te podatke u školi odlučili iskoristiti na konkretan način i pokrenuti dodatan projekt za učenike osmog razreda kojeg su nazvali ‘Škola – poligon života’. Osim što kroz njega učenici prate potrošnju energenata, pratit će i potrošnju higijenskih ubrusa i papira za printanje.
– Nakon toga sami učenici predlažu rješenja kojima bi se ostvarile uštede te ih u vidu radionica na satovima razrednika prezentiraju ostalim učenicima škole radi utjecaja na promjenu ponašanja i podizanje svijesti o tome kako sami u raspolaganju energijom možemo puno učiniti, prepričava nam ravnateljica škole.
Učenici uče i kako bacanje hrane svesti na minimum
Povećanje cijene energenata prati i povećanje cijene prehrambenih namirnica, a istodobno je i jedan od gorućih globalnih problema prekomjerno bacanje hrane. Budući da se to događa u čitavom lancu opskrbe hranom, od proizvodnje, prerade, zatim distribucije i prodaje te potrošnje. Prema podacima HZJZ-a, na globalnoj se razini oko trećine proizvedene hrane za prehranu ljudi izgubi ili nepotrebno baci, što je približno 1,3 milijarde tona. Pritom je financijski gubitak oko 680 milijardi dolara u razvijenim zemljama odnosno 310 milijardi u zemljama u razvoju. U OŠ Grabrik i o tom problemu educiraju svoje učenike.
– Sa željom da se posebna pozornost posveti važnosti hrane predložene su i aktivnosti kojima bi učenici u suradnji sa školskom kuhinjom pratili potrošnju hrane i iznalazili načine za njeno ponovno korištenje ukoliko se npr. radi o voću koje nije iskorišteno. Tome je u ovoj školskoj godini prethodila sveobuhvatna analiza učeničkog zadovoljstva školskom prehranom, a sve s ciljem da se bacanje hrane svede na najmanju moguću mjeru, ističe ravnateljica Begedin.
Učenici se neće pitati ‘a što će mi to trebati u životu?’
Na ovaj način, smatra, prenoseći svoje znanje učenici postaju učitelji starijima i mlađima od sebe.
– Svi mi koji radimo s djecom jako dobro znamo da se takvim postupcima ostvaruju mnoge dobrobiti: od onog osnovnog da učenici na taj način uspješno usvajaju različite strategije učenja do jačanja njihova samopouzdanja i govorničkih vještina. Uostalom, uspješnost ovakvog provođenja navedenih aktivnosti krije se i u jednostavnoj činjenici da učenici osnovnoškolskog uzrasta predmetne nastave, tj. učenici petog do osmog razreda uvijek radije prihvaćaju sugestiju i stavove svojih vršnjaka nego upute odraslih, smatra Begedin.
Za kraj naglašava da uključivanje učenika u ovakve projekte smatra više nego poželjnim. Neka od gorućih pitanja u svijetu itekako će utjecati na njihovu budućnost.
– Iako nam se ponekad čini da su naši učenici još samo djeca, moramo se potruditi da od najranije dobi razmišljaju o održivosti, recikliranju i uštedama energenata i hrane. Radi svoje dobrobiti, ali i radi dobrobiti naraštaja koji dolaze. U Osnovnoj školi Grabrik smatramo da bi ovim projektom škola doista postala poligon za život na kojem učenici ne bi imali potrebu postaviti ono, svima nama znano pitanje: ‘A što će mi to trebati u životu?’, zaključuje Begedin.
