Zašto na upise na faks ne bi trebali ići u pratnji roditelja
Kako nam šapću ptičice, mnogi maturanti ove godine na upise na fakultete dolaze u pratnji roditelja. Znamo da je lakše obaviti to s mamom ili tatom, ipak bi bolje bilo kada biste to odradili sami. Evo zašto.
Da se odmah razumijemo, ovo neće biti tekst u kojemu ću s podija tipkovnice onanirati o tome kako su ‘nove generacije’ nesposobnije od starijih. Ovo neće biti testament o mojoj vlastitoj hrabrosti ili snalažljivosti, niti o nekom boljem vremenu u kojemu se mladi nisu zajebavali s pokemonima, već su s 14 godina imali guste brade i na klupicama razgovarali o besmislu postojanja i krhkosti ljudske duše.
Ovo vam piše osoba koja je za vrijeme studiranja u više navrata napravila račun za internet od par tisuća kuna. Ovo vam piše lik koji posljednje četiri godine studija nije koristio iksicu jer ju je izgubio i nikada je nije ponovno napravio. Ovo je tekst dečka koji je nebrojeno puta izgubio indeks, koji nije na vrijeme prijavljivao ispite, koji se na svoje ime ne smije ponovno učlaniti u gradsku knjižnicu jer biografiju Anthonyja Kiedisa nije vratio od 2012. godine.
Svejedno me poslušajte kada vam kažem da na upise na fakultet ne dolazite u pratnji roditelja.
Jasno mi je, naravno, da je tako lakše. Htjeli vi to priznati ili ne, neki od vas, možda i većina, u ovoj su fazi života imbecili. To možda ružno zvuči, ali je tako. Jebiga. Do sada ste zakonom bili obvezani da se svako jutro pojavljujete u državnoj instituciji. Ograničena vam je bila sloboda kretanja. Moralo se uvijek znati gdje se nalazite, propisivalo vam se što morate čitati, što će vam se predavati. Kada bi se na televiziji prikazivao nekakav program koji bi mogao uznemiriti vaše osjetljive umove, pristojno bi vas se upozorilo da prebacite kanal na nešto lakše i vama primjerenije.
Država vam je otvoreno rekla da ne vjeruje u vašu sposobnost rasuđivanja i samokontrole, pa vam je branila da kupujete cigarete i alkoholna pića, da ulazite u kladionice i sudjelujete u prometu kao vozači.
Svaki autoritet s kojim ste se do sada susreli govorio vam je NE : to nije za vas, vi to još ne znate, ne možete, ne smijete. Odlučivanje je za vas opasno, samo izaberite nešto od ovoga što vam je ponuđeno.
Normalno je stoga da se sada, kada su vam nekom proizvoljnom odredbom sve te sigurnosne mreže uklonjene, osjećate preplašeno, zbunjeno, nedoraslo.
Normalno je da se tako osjećate i u situaciji kada morate proći kroz prvi iole kompleksniji birokratski postupak. Normalno je da se u situaciji u kojoj morate baratati većom količinom novca, dostaviti dokumente za koje niste znali da postoje, u gradu kojeg ne poznajete, osjećate kao da ste ispod vode.
Potpuno je jasno zašto prihvaćate pomoć sigurne roditeljske ruke.
Ali nemojte. Bolje je da napravite grešku, možda glupu grešku, ali barem vlastitu, neotuđivu i nepovratnu grešku, nego da se skrivate mami ispod suknje.
I ja sam u vašim godinama bio imbecil. I gore od toga. Mogao bih vam na deset stranica pisati primjere svoje imbecilnosti. U mojoj široj obitelji uvriježio se čak i izraz ‘Jerkova tragedija’ koji se upotrebljava kada netko zbog nemara, zbunjenosti, lijenosti ili nespretnosti nešto sjebe. Tipa kada za vrijeme uskršnjeg doručka prolije kavu po blagdanskom stolnjaku.
Kada sam odlazio u Zagreb na studij, 350 kilometara od doma, moji su roditelji bili u potpunosti svjesni svog spektra moje imbecilnosti. Znali su da postoji vrlo snažna šansa da ću napraviti neko nezamislivo sranje. Bili su svjesni da je moj odlazak u Zagreb rizik i to ne samo zato što je postojala opasnost da ću sjebati neku birokratsku glupost. U mom je slučaju odlazak na studij i samostalan život bilo ozbiljno ugrožavanje mog i tuđeg zdravlja, naše i tuđe imovine. Moji su starci toga bili u potpunosti svjesni.
Mnoge su se stvari kojih su se moji roditelji tada bojali obistinile. Moj je studentski život često bio mučan. Radio sam gluposti koje većini vas vjerojatno ne bi nikada pale na pamet. Ali sam iz njih naučio nešto puno značajnije od sranja koje bi napravio.
Naučio sam da ne mogu na štednjaku ostaviti lonac graha i otići tri tjedna na more. Naučio sam broj ZET-a koji mogu nazvati kada u tramvaju ostavim torbu. Naučio sam gdje je trauma, naučio sam da uvijek prije odlaska provjerim dali sam pokupio ključeve, da ne provjeravam dali mi kemijska radi na originalnoj verziji Domovnice.
Vi možda sve te stvari znate, ali ja sam ih morao naučiti, a zato što sam ih naučio kroz posljedice, te stvari znam bolje od ikoga.
Par godina poslije, upisao sam diplomski studij u Ljubljani. Isti taj lik koji je napravio sve te nezamislive gluposti, u tri je dana u nepoznatom gradu, u polustranoj zemlji uspio upisati fakultet, iznajmiti stan, prijaviti boravište i izvaditi zdravstveno osiguranje. I to potpuno sam.
Možda to i nije za Nobelovu nagradu, ali je s obzirom na moju povijest i osobine ličnosti, dosta dobro.
Znao sam to napraviti jer sam puno stvari naučio na svojoj koži.
Da nisam, da sam na upise išao sa starcima, da mi je kuhinju čistila mama, da mi je račune plaćao tata, nikada to ne bih uspio. Ostao bih zauvijek najgora moguća verzija sebe. Umirovio bih se i prije nego što bi zakoračio u svijet. Zakržljao bih. Ostao ovisan.
Zato, ako već niste, nemojte na upis na faks ići s roditeljima. Nije tako teško. Neka vam kažu što i gdje, pa probajte sami. Čak i ako sjebete nešto, znat ćete nagodinu. Naučit ćete kako. A očito vam treba lekcija. Kao što je trebala i meni.
