Priznali mi to ili ne, velika većina nas, bar je jednom varala na nekom ispitu u školi ili na faksu. Iako možda ne bismo ukrali nešto iz dućana ili prekršili neki drugi zakon ili društvenu normu, varanje na ispitima većina si bez problema može opravdati. Zašto je to tako?
Flickr; Ryan McGilchrist
Varanje na ispitima je sve prisutno. Jednostavna je to činjenica obrazovnog procesa.
Problem nije lokalan. Anketa provedena na 24.000 učenika iz čak 70 različitih američkih srednjih škola pokazala kako je 64% svih ispitanih bar jednom varalo na ispitu, 58% ih je plagiralo nečiji rad, a ukupno 95% svih ispitanika ne neki je način sudjelovalo u nekom obliku varanja u školi.
Situacija nije ništa bolja ni kod nas. Slavica Šimić Šašić i Mira Klarin u svom su istraživanju o varanju u srednjim školama u Hrvatskoj i BiH objavile podatak prema kojemu je gotovo 93% od 390 ispitanih srednjoškolaca iz hrvatske priznalo kako su na ispitima varali barem jednom.
Varanje je, dakle, tu. Rečenica ‘svi to rade’ ovdje je manje više istinita. Pitanje koje se logično nameće je ‘zašto’. Zašto se više od 90% učenika odlučuje na kršenje pravila? Što nam to govori o obrazovnom procesu, o valoriziranju znanja, i naposljetku, o društvu u cjelini?
Varanje počinje kada počne pritisak
Prema američkim istraživanjima, svjesno varanje se među učenicima počinje pojavljivati u dobi od 8 i 9 godina. Ta se dob poklapa s uvođenjem vrijednosnih ocjena u većini škola. Učenici se po prvi puta odlučuju svjesno kršiti pravila tek kada se vrijednost njihovog rada ocjenjuje mjerljivom ocjenom.
U toj dobi, većina djece već razumiju da je, na primjer, pogrešno i zabranjeno nekoga gurnuti, udariti ili ukrasti nešto. Do određene su mjere svjesni što to znači i koje su posljedice za takvo ponašanje. Već kao predškolci svjesni smo da je varanje u, primjerice, sportskim natjecanjima ili društvenim igrama pogrešno. No, kada se u bihevioralnu jednadžbu uvede element pritiska zbog ocjene, usporedbe s drugima i reakcije roditelja, djeca počinju pucati pred iskušenjem.
U svome radu Šimić Šašić i Klarin razloge za varanje u školi dijele na dvije skupine pritisaka: internalne (nutrašnje) i eksternalne (vanjske). Pod nutrašnje pritiske nabrajaju pritisak zbog ocjena, usporedba s drugim učenicima, opterećenost (manjak vremena, stres), stavovi (svi to čine), želja da ih prihvate i drugi učenici, prethodna iskustva neuspjeha i sadašnja očekivanja uspjeha.
Brojčana ocjena daje vrlo jasnu i vrlo konačnu valorizaciju rada učenika. Njen je osnovni cilj je da bude objektivna. U želji za nepristranošću i objektivnošću, kategorizira prikazano znanje učenika u vrlo grube kutije, koje ne daju uvijek pravi i potpuno kontekstualizirani odraz prikazanog znanja učenika. Kada su pravila postavljena na način da se u svrhu objektivnosti ocjenjivanja vrednuje reprodukcija činjenica bez punog konteksta, nutrašnji pritisci lako mogu nadjačati moralne kočnice.
– Sustav ocjenjivanja uvelike ovisi o zadanom sistemu gradiva i kriterija. Kod nas je previše sveden na usvajanje i reproduciranje činjenica, pa je to jedan od razloga pribjegavanju varanju. Jedan od apsurda težnje za objektivnim ocjenjivanjem je da je nastavnicima sugerirano da pisani testovi trebaju biti objektivni tako da su sve češći testovi sa zaokruživanjem, a pitanja ‘objasni zašto’ se zbog tendencije objektivnosti izbjegavaju.
Jasno da nastavnik određuje način razmišljanja i ispitivanja, pa i tu vladaju velike razlike. Kurikularna reforma bi trebala promijeniti tu vrijednosnu orijentaciju našeg školstva s memoriranja i reprodukcije na razumijevanje, primjenu i kreativnost, no to neće biti odmah ni sutra. Zamišljeno je da se kroz reformu školskog kurikuluma sve više vrednuje samostalnost, razumijevanje i kreativnost učenika, što će biti poticajno za učenike i za cijelo društvo, rekla nam je psihologinja za djecu Radojka Sućeska Ligutić.
Dodaje i da učenici sami mogu doprinijeti stvaranju pritiska. Dovode se u situacije da nemaju vremena dovoljno naučiti za ocjenu koju žele ili koja im treba, ali i da je odluka o varanju često ovisi o vrsti znanja koja se traži. Teško je upamtiti sve podatke i činjenice koju se trebaju reproducirati za dobru ocjenu.
– Ipak mislim da je veoma bitna, moralna i pedagoška razlika – da li se radi o nekolicini podataka koji učenik prepiše sa “šalabahtera” ili se radi o tome da je na neki način uspio prepisati, bez ikakvog znanja i razumijevanja cijeli test ili ispit. Ovo zadnje se kosi i s odgojnom namjerom školstva a i sa svrhom učenja čiji je cilj steći interes, osnovno znanje i razumijevanje logike nekog područja ili struke. Osobno, ne mislim da je velika šteta ikome nanesena ako učenik uspije prepisati određenu godinu ili ime kad je pored toga savladao gradivo sa razumijevanjem i usvojio osnovne pojmove, kaže Sućeska Ligutić.
Društvena razina
Ovakva učestalost varanja u školi ima i vrlo izraženu društvenu pozadinu. Pritisak koji djeca osjećaju da imaju dobre ocijene, zbog kojeg se odlučuju na kršenje pravila proizlazi iz toga kako vrednujemo jedni druge i kako, kao društvo u cjelini, definiramo uspjeh.
Društvo je izrazito kompetitivno, a ta se kompetitivnost odražava i u školi i kod kuće. Šimić Šašić i Klarin pišu kako je nemoguće zanemariti i sve veći broj roditelja opsjednutih željom da im djeca budu bolja od kolega u razredu, bez obzira na načine na koje će doći do željenih rezultata. Kada se takav kontekst dodaju i numerički način ocjenjivanja, baziran na reprodukciji činjenica, varanje se čini kao jednostavan izlaz.
Na varanje u školi može se gledati i kao na odraz, kako pišu Šimić Šašić i Klarin, erozije etičnosti u ponašanju koja postaje uobičajena u društvu koje podupire egocentrizam. Učenici se od vrlo rane dobi nalaze u kompetitivnoj areni, a životno iskustvo im govori kako pošteni ne pobjeđuju uvijek, čak ni često.
– Svjedoci smo sve više afera u kojima osim društvene sramote da je netko stekao diplomu prepisivanjem rada ili lažiranjem same diplome, dobivamo još sramotniju reakciju iz vrha države – a da ti ljudi i dalje ostaju na funkciji koju su imali – ako su dovoljno visoko pozicionirani. U gradskim upravama dobiju otkaz ili neku kaznu. Poruka je tko zna – zna. No u značenju drugačijem od pravog – tko se zna snaći bolje prolazi od onih koji poštuju pravila, kaže Sućeska Ligutić.
Percepcija socijalne nepravde može itekako utjecati na odluku o varanju. Ako učenik doživljava nepravdu prema sebi ili sebi bliskim osobama, njegov sustav vrijednosti se može promijeniti.
– Kod varanja se radi osobnim razlozima i društvenom kontekstu pojedine škole, fakulteta i cijele države. Kakvu poruku ta sredina šalje svojim učenicima – uspijevaju li znalci i stručnjaci ili oni snalažljiviji? Rekla bih mladima da oni koji žele u svojoj profesiji prepoznati kao vrijednost, kao osobe koje će biti tražene na tržištu, da je istinsko znanje, znatiželja i vječito postavljanje pitanja zašto i može li drugačije recept uspjeha i zadovoljstva u bilo kojoj struci, pa i u životu i u ljudskim odnosima, dodaje Sućeska Ligutić.
