Završiti fakultet s disleksijom: Teško, ali izvedivo
O disleksiji kod školaraca u Hrvatskoj se malo priča, no činjenica je da ima onih koji s tim problemom žive i školuju se, bez obzira na to što često nemaju potporu koju bi trebali imati. Što je to disleksija i kako se manifestira ispričala nam je Mirjana Lenček, prodekanica za nastavu s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, dok nam je svoja iskustva školovanja s takvom teškoćom ispričala donedavna studentica psihologije.
Otprilike pet do deset posto djece u Europi i svijetu pati od disleksije, jedne od nekoliko specifičnih teškoća u učenju. Upravo zbog toga što je problem relativno rijedak, u školama i na fakultetima ne postoji uvijek program prilagođen za učenike kojima je zbog ovoga teško pohvatati konce.
Radi se o specifičnoj teškoći u učenju
– Disleksija je jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja – predstavlja drugačiji način mozgovnog funkcioniranja koji se, između ostalih značajki, očituje problemima u čitanju i pisanju, ali i problemima u nekim drugim aktivnostima.
Osobe s disleksijom prvenstveno imaju problema u čitanju i pisanju, a tijekom školovanja najčešći su znaci -ispuštaju, dodaju ili zamjenjuju glasove/slova, slogove i/ili cijele riječi, pri čitanju im je potrebno značajno duže vrijeme nego ostalima, ne razumiju pročitano te stoga ponekad ponovno čitaju zadano (uz to ponekad slovkaju ili sriču, preskaču redove, čitaju ‘napamet’ – nerijetko prema prvom slogu i slično). U predškolskoj dobi rizik za disleksiju se očituje prvenstveno u problemima s jezičnom obradom te zaostajanjem u takozvanoj ranoj pismenosti. U odrasloj dobi ostaju prisutni mnogi od znakova iz školske dobi, no nerijetko se savlada tehnika čitanja, a čitanje ipak ostaje nedovoljno tečno te su prisutni problemi razumijevanja. Uz to, odrasle osobe nerijetko imaju problema s vremenskim i prostornim planiranjem, a ponekad i snalaženjem u prostoru, objasnila nam je prodekanica za nastavu na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Mirjana Lenček.
Za uspješno školovanje treba im mnogo više vremena i truda
Teškoćama vezanima uz disleksiju bave se logopedi koji uz pomoć terapije djeluju u pravcu poboljšanja slabih strana, poput čitanja i pisanja te osnaživanju jačih strana, poput vizualizacije, kreativnosti i sličnog.
Bez obzira na terapije i pomoć koju dobivaju, mnogi učenici koji se bore s disleksijom na neki su način prepušteni samima sebi, a kako bi postigli jednako dobar uspjeh u školovanju moraju uložiti mnogo više truda i rada.
Jedna od takvih osoba je i Martina, donedavno studentica Filozofskog fakulteta u Rijeci i diplomirana psihologinja. Da ima disleksiju njezini su roditelji rano shvatili, već s četiri godine. Smatrali su da ima problem sa sluhom, jer nije razumjela i pratila upute. Sluh joj je zapravo bio u redu, no procesuiranje je kasnilo. Dijagnosticirana joj je teškoća u učenja kada je imala šest godina. Očekivano, u osnovnoj školi je imala problema s čitanjem i praćenje tempa učenja i domaćih zadaća.
Disleksični ljudi nisu glupi
– Uvijek me frustriralo kada bi učiteljica govorila da je neki zadatak ili tekst lagan. Iako je to za mnoge bio slučaj, za mene nije. Trebalo mi je uvijek ekstra vremena i truda, zbog čega sam zaostajala za drugima. Trebalo je vremena da objasnimo nastavnicima u čemu je problem, a stvari su se popravile nakon što su se učitelji pobrinuli da ne zaostanem za drugima. Naravno, kod kuće sam uvijek morala raditi više nego ostali vršnjaci, započela je svoju priču Martina.
Oko disleksije se vrte određeni mitovi, a jedan od čestih je i uvjerenje da osobe s disleksijom kaskaju za ostalima što se tiče pameti. To zapravo nije istina, jer postoji mnogo tipova inteligencije koje se ne mogu uvijek obuhvatiti standardiziranim testom.
– Za neke od mnogih stvari koje drugi ljudi naprave bez ikakvih problema, osoba s disleksijom treba mnogo više truda i vremena. Disleksija nije ograničena samo na probleme s čitanjem, jer utječe i na brojne druge sfere života. Mene disleksija koči kad pokušam zapamtiti telefonski broj, razumjeti dokumentarac, slijediti neke upute i slično, kaže Martina.
Bez obzira na teškoće završila je fakultet
U srednjoj školi i na fakultetu ove su joj teškoće predstavljale velik problem, no nisu je spriječile da ostvari zadani cilj.
– U srednjoj sam imala istu količinu gradiva kao i svi ostali. Sve sam ja to mogla rješavati, no nisam se mogla nositi s tim tempom. Mnogi profesori moju disleksiju nisu uzimali u obzir, no bilo je i onih koji su mi se dosta prilagođavali, na čemu sam im zahvalna. Imala sam sreće pa sam mnoge predmete polagala samo usmenim putem, a učila sam tako da bih nešto pročitala više puta i potom gradivo prepričavala.
Na fakultetu mi je bilo u jednu ruku lakše, jer sam sama sebi određivala ritam. Uvijek sam trebala uložiti ekstra vrijeme u učenje, u svaki poglavlje, test ili seminar. Umjesto na da se fokusiram na cijelo gradivo, ja sam ga morala rascjepkati na mnogo malih dijelova. Neke sam kolegije slušala dvaput, jer nisam mogla položiti ispite. Studiranje je moguće, no uz disleksiju traži dosta napora. Moram reći da je i na fakultetu bilo profesora koji su razumjeli moju situaciju, zbog čega su mi izašli u susret i polagala sam samo usmeni dio. Najbitnije je objasniti profesorima s čime se nosite prije nego dođe do loše ocjene ili pada na ispitu. Većina njih ima razumijevanja, no ne mogu ga pokazati ukoliko im ne date priliku, objasnila je mlada psihologinja.
Treba razviti sebi najbolju metodu za savladavanje gradiva
Također kaže kako joj je dosta trebalo da razvije najbolju metodu učenja za sebe.
– Najbitnije je prijevremeno učenje i shvaćanje šire slike. Ukoliko se ne pripremim za to, ništa mi ne ostaje u glavi. Prijevremeno učenje na neki način djeluje kao ljepilo koje sve komadiće drži zajedno. Moram pročitati i razumjeti glavnu ideju prije samog predavanja kako bi mi sve to imalo smisla, a zatim to ponavljati. Ponekad sam materijale morala učiti nekoliko puta iz različitih kuteva. Najbitnije je imati kontekst kako biste dalje slijedili pravce. Također je važno znati da nije glupo pitati, ne postoje glupa pitanja, kaže Martina.
Da bi onima koji imaju ovakve teškoće bilo lakše, tvrdi Martina, moraju saznati na koji način sami najbolje uče. Nakon toga sve ide lakše.
– Nemojte se fokusirati na zadatak u cjelini, razlomite ga i tražite ono najvažnije. Ne brinite oko malenih djelića informacija, jer jednom kada shvatite glavnu ideju, sve ostalo će sjesti na svoje mjesto, zaključuje psihologinja.
