Zovu ga ‘hrvatski princ Harry’ i uspješan je model: U školi je bio žrtva bullyinga, ovo je njegova priča
Robert Bojanić ima 25 godina. Manekenstvom se bavi posljednjih šest. Jednostavno voli biti ispred objektiva, snimati, nositi revije. Nakon jednog bombastičnog naslova dobio je nadimak ‘hrvatski princ Harry’ kojega se više, htio-ne htio, ne može otarasiti. Njegova je priča tim više inspirativna jer je u školi, zbog toga što se bavio plesom, često bio žrtva bullyinga. Za srednja.hr otvoreno priča o tom iskustvu. Iako mu nije lako svega se prisjećati, zna da će na taj način pomoći nekom klincu ili klinki koji u ovim trenucima proživljavaju isto.
Robert Bojanić, 25-godišnji je model koji je zaradio nadimak ‘hrvatski princ Harry’
Foto: privatna arhiva
U očima ljudi uspjeh uvijek ima jedno lice. Nasmiješeno, sretno i zadovoljno. Ono trnje preko kojega se, poetički, ali i stvarno, dolazi do zvijezda, nisu u stanju pojmiti. Jednu takvu, stvarnu i životnu priču ima Robert Bojanić, 25-godišnji maneken iz Poreča.
Dobio je nadimak kojeg se više ne može riješiti
Manekenstvom se bavi posljednjih šest godina. Jednostavno voli snimati i biti pred objektivom, kaže mi. Sve je krenulo tako što se prijavio na natjecanje Elite Model Look pa dogurao do finala. Nakon toga krenuo je i profesionalno nositi revije, snimati editorijale za fashion časopise. Glumio je u spotovima, a angažmane je nerijetko imao u inozemstvu. Proveo je tako neko vrijeme u Kini i, takoreći središtu europske mode, u Milanu.
– Imao sam pauzu od dvije godine jer sam se zaposlio u jednoj firmi u Zagrebu. Tada sam odlučio prestati snimati a onda sam 2020. godine dobio poziv za spot. Mogu reći da me taj spot vratio na scenu. Radi se o spotu Matije Cveka za pjesmu ‘Blizu 69’. Iste godine sam bio i kod Ivane Banfić u spotu. Nakon toga sam krenuo surađivati s Tihanom Harapin i ovo ljeto snimio jesensku kolekciju za brend Falconeri. Mogu reći da sam presretan što sam se vratio manekenstvu, kaže nam Robert.
Jedini je ginger muški model u regiji pa mu je to donijelo i posebna nadimak – ‘hrvatski princ Harry’. Nije mislio da će se zakačiti, no ljudi su ga počeli prepoznavati na ulici. Taj mu nadimak danas pomalo ide na živce, ali nekako se nosi s tim.
– Nadimak “hrvatski princ Harry” sam dobio sasvim slučajno. Jedna mi je novinarka s jednog hrvatskog poznatog portala rekla da joj jako sličim na princa Harryja i da će to staviti u naslov. U tom trenutku nisam bio svjestan da će to podići toliku prašinu u medijima pa sam pristao. Bila je to odlična promocija i radio sam puno više nakon toga, ispričao nam je Robert.
Prije nego što se okušao u manekenstvu, osam se godina bavio plesom; praktički, kroz cijelo školovanje. Plesao je suvremeni i moderni ples, a s navršenih tek 10 godina prvi je put nastupio pred publikom. To je za gledatelje, prisjeća se, bila prava senzacija.
– Zamislite, ja i 20 cura oko mene! Dosta sam nastupao ljudi su me voljeli gledati, sudjelovao sam na raznim natjecanjima gdje bi više puta osvojio prvo mjesto, a glumio sam i u predstavama. Krenuo sam plesati 2007. godine i plesao sam sve do 2014., ispričao nam je Robert.
Maltretirali su ga, nazivali pogrdnim imenima…
No, unatoč njegovom talentu i strasti za plesom, okolina ga nije mazila. Zbog svega što se događalo, Robert je pomalo prestao plesati. Jednostavno je izgubio samopouzdanje. Od straha bi počeo zaboravljati plesne korake. Zadnji nastup je, prisjeća se, bio u Osijeku. Usred plesa izgubio je koncentraciju, priča mi, i zaboravio koreografiju.
– Izgubio sam se. Nakon tog propalog nastupa sam se sjeo u backstage i počeo plakati. Cure koje su sa mnom plesale bile su ljute. A što se zapravo dogodilo? Krenulo je već na početku kada sam počeo plesati. Djeca iz razreda su mi govorila da je ples za cure i da trebam igrati nogomet kao drugi dječaci. Krenuo je bullying i trajao je svih osam godina koliko sam se bavio plesom, nevoljko se, ali hrabro sjeća teških trenutaka iz svog života.
Maltretirali su ga, nazivali svakakvim imenima, otvarali grupe mržnje na društvenim mrežama. Sve kako bi mu napakostili. Jer je bio drugačiji. Nije, kao ‘tipični’ dečki volio nogomet, nego je volio ples.
– Tada je Facebook bio jako popularan i klinci su me stalno stavljali na Fejs. Otvarali su lažne profile, pisali neprimjerene sadržaje, u školi me slikali i snimali stalno. Bio sam predmet sprdnje. Nisam imao niti malo privatnosti. Najgore mi je bilo kad bih imao nastup u školi. Kada bih se pojavio na pozornici čuo bi svakakve komentare, zvižduke i slično. Samo sam čekao da krene pjesma i da ih ne čujem, kazao je Bojanić.
‘Profesori su znali što se događa, ali nisu reagirali’
Iako su dobro znali što se događa, profesori, kaže mi, nisu reagirali. Prije nekoliko godina je na Fejsu vidio komentar da su ga ‘zezali zato što je provocirao’. To ga je baš pogodilo.
– Ja sam druge provocirao jer sam volio plesati? Strašno. U školi je to otišlo toliko daleko da su roditelji znali od druge djece što se događa. Došlo je i do moje trenerice koja me pitala da li je to istina kako se priča, da me drugi zlostavljaju? Ja sam odgovorio da je sve ok. Bilo me strah bilo što reći. To sam sve potiskivao u sebi do 2014. godine. Nisam imao nikoga tko bi mi bio podrška u svemu tome. Nikog nije bilo briga pa sam zato šutio, prepričava mi Robert svoje školske dane i bullying koji je svakodnevno doživljavao.
Maltretiranje je nekada znalo biti i fizičko. Zbog svega što se događalo nije se mogao posvetiti školi. Imao je loše ocjene. Nije se nikako mogao opustiti i danas kaže da je sve to ostavilo posljedice na njemu.
– Te 2015. godine sam se preselio u Zagreb i odlučilo to sve ostaviti iza sebe. Tada je krenulo manekenstvo i ponovno se dogodilo to da drugi pišu svakakve komentare o meni, ali kak’ se veli, ono što te ne ubije, ojača te, kaže mi Robert.
Svojom pričom želi pomoći djeci koja su žrtva bullyinga
Danas o bullyingu nevoljko, ali ipak priča. Koliko mu je god teško prisjećati se tih trenutaka, zna da će pomoći nekom klincu ili klinki koji se upravo sada nalaze u sličnoj situaciji.
– Bullyinga ima u svakoj školi u to sam siguran. Progovorio sam o svemu tome ali je trebalo proći vremena. Nisam mogao prije o tome pričati kako pričam danas. Svojom pričom i iskustvom želim pomoći onima koji trenutno kroz to prolaze. Jako sam osjetljiv na nasilje jer sam dugo godina bio žrtva vršnjačkog nasilja. O ovoj temi se treba puno više pričati jer je to veliki problem u školama, pojašnjava mi moj sugovornik.
Postoji više koraka u rješavanju vršnjačkog nasilja i bullyinga, no ključno je da dijete nekome kaže za to. Djeca su uplašena, baš kao što je i on bio, i boje se reći. Ali sad im poručuje da uvijek postoji rješenje. Najgora je šutnja i potiskivanje jer kad tad sve ispliva na površinu,
– Jedna je žena nedavno ostavila komentar na jedan moj intervju, napisala je ‘pozdrav svima onima koji su ovog dečka gledali s podsmjehom dok je odrastao, imao je hrabrosti biti ono što želi’. Kada sam to pročitao počeo sam plakati. Tek sam danas svjestan svega što se zapravo dogodilo i žao mi je što sam šutio. Šutnja nije zlato, zaključuje Robert Bojanić, 25-godišnji maneken.
