Pretraga

Legendarna regata Sv. Duje ili Heey Hey Luka

A- A+

‘Jako sam ponosan na osvojeno drugo mjesto, pogotovo

na ovako velikom natjecanju, jednom od najvećih

sportskih manifestacija ove vrste u Europi’ – izjavio

mi je beskrajno ponosni, i otprilike jednako pokisli,

član drugoplasirane novosadske sveučilišne ekipe. No

ono o čemu vam želim pričati i što sam pomalo čarobnim

nizom slučajnosti doznao jest da je regata Sv. Duje,

koja se održava u Splitu već trinaestu godinu za redom

i koja je ove godine još i veća jer se ujedno

obilježava i 100 godina veslačkog kluba Galeb, puno

više od prvoklasne sportske manifestacije.

Dopustite mi da se stoga vratim do prve noći velike

regate i svečanog domjenka u zaista bajkovitom ugođaju

Meštrovićeve galerije. Došavši na prijem prvo sam

primijetio zabrinute poglede organizacijskog tima

uperene ka nebu i kišici koja je rominjanjem

najavljivala što nas sutra, na dan regate, očekuje. U

oko su mi odmah upali studenti prestižnog Cambridgea u

svojim neobičnim odijelima na roze i zelene crte. Kiša

se smilovala organizatorima a ja sam čvrsto odlučio

započeti razgovor sa studentima i doznati što više o

slavnom rivalstvu Oxforda i Cambridgea! No, kako je vaš

reporter osoba isuviše sklona poprilično neumjesnim

primjedbama jedino što mi je padalo na pamet bilo je da

priđem nekom Cambridgeovcu, u prije spomenutom zeleno-rozom odijelu, i upitam ga nešto tipa sa koliko se

godina pridružio cirkusu? Da sam nešto tako izveo

vjerojatno bi još bilo i dobro primljeno jer ti momci

imaju britak, baš britanski smisao za humor.

Izdvojeni članak

Lajk naš svakdašnji: Moj pas je gay

Oxford – Cambridgeizacija

I dok sam pomalo neodlučno tumarao među visokim

veslačima, ne samo iz Engleske jer tu su timovi iz

čitava svijeta, prišao mi je mladi američki student ( u

onom zeleno-rozom odijelu ) i preduhitrio me u mojoj

namjeri. On je pak skužio da sam ja domaći čovjek i

započeo razgovor sa mnom na način za koji vjerujem da

ga započinju svi domaći i strani studenti svijeta. ‘Hej

čovječe, što domaće cure vole?’, upitao me. Očito su i

strani studenti na prvi pogled primijetili da sam ja

frajer koji olako nalazi svoj put sa ljepšim spolom, na

kraju to su većinom studenti prestižnih fakulteta –

pametni momci svakako. No dobro, započeo sam mu

naširoko pojašnjavati sve svoje obljubljivačke baze,

koje sam pretežno izmišljao u hodu, i ubrzo se oko mene

sakupila oveća grupa čilih veslača iz čitava svijeta.

Upoznao sam gotovo svakog natjecatelja osobno dok je

dolazio po koji moj mudri savjet o domaćim djevojkama

pošto se večer ubrzo trebala nastaviti izlaskom u

Hemingway bar.

Intervjuirao sam tom prilikom veoma simpatičnog

Cambridgeovca Arija iz Indije po svom starom receptu –

on meni malo priča o veslanju i Cambridgeu ili Oxfordu,

a ja njemu o domaćim curama. Baš mi je Ari ispričao

kako su, unatoč tome što ovo veslačko rivalstvo seže u

davnu 1829. godinu, svi studenti ovdje zapravo veliki

prijatelji. Ističem razgovor s njim jer je ono što mi

je otkrio temeljna baza svega. Vidite baš je

prijateljstvo, kako ću kasnije u razgovoru sa

direktorom i idejnim začetnikom Oxford – Cambridge trke

u Splitu, Lukom Gruborom doznati, pokretačka sila ove

velike regate i ono što je čini još većom bez obzira na

sve rekorde i medalje.

Izdvojeni članak

Lajk naš svakdašnji: I mi online drkadžije smo ljudi!

Drugi dan – regata

Na kraju moje poduke mladih veslača kako bi se trebali

obnašati sa domaćim ljepoticama došli smo do

zajedničkog zaključka kako bi bilo najbolje da se svi

predstavljaju kao britanski lordovi. Kako sam se ja

ranije vratio do naše regatne baze van grada jasno sam

čuo lordove dok su se pred zoru vraćali, a prva utrka

bila je zakazana već za osam sati ujutro, upsić. Ipak

moj redoslijed ispao je ponešto drugačiji, pukom

slučajnošću za mene nije bilo mjesta na busu pa se

ljubazna organizatorica dosjetila kako bi bilo super da

ja u Split pođem brodom zajedno sa ‘legendama’ Oxforda

i Cambridgea…

Polazak je bio zakazan za deset sati, a ja sam oko

deset i petnaest nervozno pred brodom čekao prvu

legendu da se pojavi prije no mi svaka utrka završi.

Ubrzo sam ugledao grupu od petnaestak tipova koja mi

se, usprkos kiši koja je danas padala znatno snažnije

no jučer, približavala sa veselom pjesmom koju za

života neću zaboraviti: ‘Heeeey Heey Luka, I wanna

knooow, would you be my girl, pam, pam’ – i tako u

beskonačnost. Jedini razlog zašto je ova grupa zrelih

muškaraca uporno ponavljala isti stih, kako sam kasnije

saznao, bio je da njime iziritiraju domaćeg člana

legendi Oxforda i Cambridgea Luku Grubora.

Očekivao sam iskreno grupu elegantne Cambridge-Oxfordovske elite koja u utegnutim odijelima uspravno

stupa prema brodu razmjenjujuć međusobno rečenice poput

‘Would you like to have a cup of tea?’, a naletio

sam na ljude koji sa punim pravom nose epitet legendi!

Luka mi je tada, veoma ljubazno, pojasnio kako je sve

ovo započelo i usput natuknuo da očekuje pobjedu

Oxforda ove godine. Naime i on je nekada bio oxfordski

student i bavio se veslanjem, od tada je prošlo

ponešto godina a život je njegove studentske kolege i

prijatelje odveo na različite strane svijeta i trebalo

se nešto veliko dogoditi da se oni svi ponovo susretnu.

I tako su se Luka Grubor i Toni Gamulin dosjetili da je

veslače ipak najlakše okupiti u veslačkom čamcu i pred

deset godina organizirali prvi okršaj Oxforda i

Cambridgea na regati Sv. Duje koja uživa kultni status.

Studenti iz čitava svijeta spremni su pokazati svoje

veslačko umijeće a drugog dana regate održava se velika

utrka legendi, ekipe u čijem sam društvu plovio prema

Splitu, tj. trebala bi se održati.

Izdvojeni članak

Lajk naš svagdašnji: Moja priča o ljepoti i puderu od kamenja

S legendama na brodu

Kad kažem trebala bi se održati referiram prije svega

na činjenicu da godišnje okupljanje ekipe legendi

uvelike podsjeća na nastavak filma ‘Mamurluk’.

Odvjetnici iz Londona, liječnici iz Berlina,

proslavljeni olimpijci i višestruki svjetski prvaci,

inženjeri iz Južne Afrike, frajer koji je doletio iz

Australije na tri dana te brojni drugi uspješni i 363.

dana u godini ozbiljni poslovni ljudi dolaze na ovu

regatu uglavnom kako bi se na dva dana vratili u svoje

studentske dane, susreli se s prijateljima koje dugo

nisu vidjeli i to je ono što čini srce ove regate – a

takve dane je potrebno propisno proslaviti. I vjerujete

mi, nakon što čujete i nazočite nekim od njihovih

pustolovina shvatite da malo tko to čini bolje od ove

ekipe ozbiljnih poslovnih ljudi. Dok plovimo brodom

prema Splitu a kiša uporno pada i prijeti nam totalnom

katastrofom na večerašnjoj velikoj zabavi legendi dečki

mi prepričavaju sočne detalje svog desetogodišnjeg

legendarnog staža. Tako je primjerice prošle godine

nakon izlaska jedan od legendi pao i, kako on kaže,

slomio kralježnicu. A kad sam ga pitao sa koje visine

je pao kazao mi je da je pao sa svoje visine, tj. pao

je iz čista mira dok je hodao i slomio kralježnicu – no

to ga nije spriječilo da se i ove godine vrati na

susret s ekipom. Drugi se pak pred par godina ovdje i

oženio na jednom od susreta legendi i to sa ljupkom

vodičkom iz Kaštela.

Treći pak, onaj koji je doletio iz

Australije na dva dana, jedva je ishodovao dopust od

svoje supruge za ovo važno sportsko i zdravo natjecanje

samo da bi na aerodromu zaprimio njen poziv da je

zaboravio svoju opremu za veslanje – u ormaru. Dakle

nije mu niti palo na pamet da će mu možda biti

potrebna. A da i ne spominjem staru Oxfordsku tradiciju

ispijanja piva iz cipele za kaznu kojoj sam, sa dužnim

pijetetom dakako, nazočio. I dok se uživam u anegdotama

legendi, Luka, biva sve više zabrinut zbog kiše koja

sve jače pada.

Izdvojeni članak

Lajk naš svagdašnji: Kako sam postao papuča

Na regati

Pristajemo na poprište regate, kiša i dalje ubija a

jedan od dečkiju na brodu zbunjeno gleda oko sebe i

pita se, ‘Hej što ovoliki veslači rade ovdje? K’o da

je nekakva regata.’ Stižemo taman pred veliko finale

ovogodišnje regate u kojem pobjedu, kako je Luka i

predvidio, odnosi Oxford. Drugo je pak mjesto pripalo

ekipi Novog Sada a posljednje, na iznenađenje

okupljenih, je zauzela ekipa Cambridgea – mahom moji

Lordovi. Pretpostaviti ću da su se na krilima mojih

savjeta sinoć toliko zabavili da za samu trku i nisu

imali snage.

Split je ponosan što je ove jubilarne godine na stotu

godišnjicu Gusara ugostio čak osam djevojačkih timova.

U razgovoru su mi rekle kako su, unatoč dosadnoj kiši,

oduševljene Hrvatskom i organizacijom regate. A ponosni

svakako možemo biti na naše mlade veslače iz Zagreba,

Splita i Rijeke koji su se preplatili na prva tri

mjesta u svojim utrkama. Nakon finalne utrke timovi su

se junački bacali u more a ja sam se zadivljen njihovom

hrabrošću odmaknuo kojih pedeset metara da me ne

pošpricaju il’ da me pak ne dohvati koji od razočaranih

Cambridgih Lordova i nimalo lordovski baci u more kao

kaznu za neslavni rezultat… Iz atmosfere koja je

vladala među studentima iz Italije, Poljske, Njemačke,

Srbije, Hrvatske, Engleske i brojnih drugih zaključujem

kako regata Svetog Duje ima još mnogo jubileja pred

sobom, mnogo velikih rezultata, a po prijateljstvu među

studentima vjerujem i još mnogo legendi i legendarnih

priča i anegdota.

Izdvojeni članak

Lajk naš svakdašnji: Abeceda fakulteta prosječnog studenta – zadnji dio

P.S.

Sada se idem pridružiti dečkima u slavlju i zamoliti

ipak glavnog i odgovornog na današnjoj regati – Sv.

Duju da popriča dvije riječi sa Velikim šefom u vezi

ove dosadne kiše – čovjek je na dva dana iz Australije

doš’o! Nadam se da će prestati i omogućiti mi da

večeras na zabavi i sutra na utrci legendi svjedočim

pokretačkoj sili ove izvrsne regate – iskrenom

prijateljstvu.