Ni invaliditet ni ružni komentari Marcelu nisu spriječili da postane vrhunska sportašica
U ranom se djetinjstvu Marcela Mikulčić počela se baviti plivanjem. Do sada je prošla brojna natjecanja i sakupila već više od 60 medalja, a ništa ne bi bilo neobično da nije rođena s invaliditetom. Donosimo vam priču o tome kako je Marcela uz puno rada, truda i volje postala vrhunska sportašica.
Izvor: Swim4life.it
Marcela se plivanjem počela baviti sa svojih šest godina, kada su ju roditelji upisali u Plivački klub Natator, zasada jedini plivački klub u Zagrebu za osobe s invaliditetom. Od tada je sudjelovala na brojnim natjecanjima i nanizala na njima odlične uspjehe.
Do sada osvojila preko 60 medalja
Da se bavi sportom, njenim su roditeljima savjetovali liječnici, a razlog je bio održavanje duljine podlaktice. Oni su taj savjet poslušali, a Marcela se kao dijete bavila raznim sportovima.
– Bavila sam se ja još i judom i rukometom. Judo je bio prvi sport koji sam uz brata krenula trenirati, no kako sam bila jedina cura u klubu odustala sam. Rukomet je bio predah od plivanja, valjda me u pubertetu malo popustila volja pa sam htjela nešto promijeniti. Ipak, bio je to pregrub sport za mene, ispričala nam je Marcela.
Ljubav koju gaji prema plivanju ipak je nadjačala zanimanje za ostale sportove.
– U profesionalne plivače sam prešla onoga trenutka kad sam shvatila da svaki propušteni trening u meni izaziva grižnju savjesti. A naravno, morala sam ispuniti norme za kategorizaciju sportaša, kaže Marcela.
Do sada je sudjelovala na brojnim natjecanjima, a kaže kako kod kuće već sigurno ima između 60 i 70 medalja s raznih natjecanja. Ipak, neka od njih su joj više prirasla srcu od drugih.
– Najponosnija sam na 7. mjesto na Mediteranskim igrama u Mersinu, te 3 zlatne i 3 srebrne medalje na Europskim igrama mladih, priča nam ova uspješna plivačica.
Marcela se trenutno priprema za Svjetske igre mladih koje će se u srpnju ove godine održati u Pragu.
Slušala je ružne komentare pa čak i prijetnje vršnjaka i odraslih
Budući da je rijetkost da se netko s invaliditetom krene profesionalno baviti sportom, reakcije ljudi kada im Marcela kaže čime se bavi su pozitivne. No u prošlosti to uvijek nije bilo tako.
– Naravno da je bilo ružnih komentara, što u osnovnoj tako i u srednjoj. Bilo je i diskriminacije i od klinaca, a na žalost i od starijih zrelijih osoba koje su imale jako ružna i primitivna razmišljanja o meni, prisjeća se Marcela.
Kaže da su je takve situacije pogađale kada je bila dijete, ali je s vremenom shvatila da su ljudi koji tako govore ti koji imaju problem, a ne ona.
– U srednjoj mi se jedan dečko rugao zbog toga što nemam prste, te mi čak i prijetio. Situacija je tim gora što nitko iz razreda nije stao na moju stranu. Zato što je on bio ‘faca’ u razredu. Ali uspjela sam ja i to prebroditi, kaže Marcela.
Na žalost, ružni komentari i situacije nisu bili ograničeni samo na njene vršnjake, već su i neki odrasli imali vrlo nazadna stajališta o njenom invaliditetu.
– Roditelji sada već mog bivšeg dečka bili su užasnuti kada su saznali da nemam prste te su mu branili vezu sa mnom. Ali u tome svemu sam shvatila da su to primitivne osobe, koje nikada neće promijeniti svoje mišljenje, rekla nam je Marcela.
Invaliditet joj predstavlja prepreku u traženju posla
Kaže kako joj invaliditet nikada u životu nije predstavljao prepreku, već je ojačao njen duh i osobnost, te joj omogućio da se bavi onime što voli. Međutim, na prepreku nailazi sada kada traži posao.
– Nikada mi invaliditet, sve do sada kada tražim posao, nije predstavljao problem. Često poslodavci ostanu zatečeni kada pružim svoju desnu ruku, ispričala nam je.
Njen je cilj osvijestiti mlade da nikada ne odustanu od svojih ciljeva i da ne čine razliku samo zato što je netko drugačiji.
– Ne činite razliku jer svi smo ispod ove kože ljudi od krvi i mesa te smo svi mi ponekad zakinuti. Ako se ne radi o invaliditetu, onda sigurno za neku emociju, kaže Marcela.
Također bi ova 22-godišnja sportašica jednoga dana htjela imati i svoju obitelj.
– To je ipak ono za što se živi i što ostaje iza nas. A moja poruka za mlade bi bila da nađu nešto što ih čini sretnima, posao, hobi, ljubav, bilo što. Da nikada ne posustaju u ostvarivanju svojih snova. Ipak je samo nebo granica, zaključila je Marcela.
