Luka je otišao na Erasmus i nije zažalio: ‘Ako se ne suprotstavimo strahovima, zauvijek ćemo ostati s njima’
Student Odjela za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku, Luka Giljušić, upustio se u avanturu životu i s prijateljicom Đivom hrabro krenuo na put u nepoznato – u Belgiju koja ga je naučila kako da se suprotstavi vlastitim strahovima. Njegovu priču donosimo u nastavku.
Erasmus putovanje Luke Giljušića | Foto: privatna arhiva, Obrada: srednja.hr
Hoću li poći? Neću poći? Ma idem! Belgija, pa kud si baš nju izabrao od svih zemalja Mediterana? Nisam je ja ni izabrao, izabrala je moja prijateljica Đive s kojom sam se uputio u nepoznato. Izvadi papire, napravi osiguranje, piši ispite, šalji dokumente, kupuj karte, ma više mi se ni ne ide u tu Belgiju. Ajde, ipak ću poći.
Vrijeme je prolazilo brže nego što smo mogli zamisliti, a smještaj još nismo našli. Ostalo je manje od mjesec dana, a nemamo pojma gdje ćemo spavati. Na svu sreću, na jedan od brojnih poziva, javlja mi se gospođa Els i govori mi sretne vijesti – ima slobodnu sobu. Iduća četiri i pol mjeseca živjet ću s tri cimera. Ne bih ti ja mogao, kako ti se da, što ćeš u Belgiji, zašto, je li ti to preveliki zalogaj… To su bili komentari koje smo svakodnevno slušali.
Foto: privatna arhiva
Napokon smo se uputili ujutro, 2. veljače. Roditelji su nas otpratili i zaželjeli nam najljepše želje. Sletiš u Zagreb i dođe ti poruka da ti je otkazan let za Bruxelles… Sad mi je, nakon skoro dva mjeseca provedena u Brugesu, smiješno sjetiti se Đivine izjave dok smo čekali let za Frankfurt: ‘Nismo ni krenuli, a već mi je pun kufer!’
Nakon presjedanja DU/ZG/FRA napokon smo stigli u Bruxelles, ali to nije bio kraj našeg putovanja jer smo morali stići sve do Brugesa. Brzim hodom skupili smo naše kufere i krenuli prema stanici za vlak. Od silne nervoze ušli smo i izašli iz istog vlaka dva puta, da bi nam kondukter rekao da će nam on pokazati na kojoj stanici trebamo izaći, te s koje ćemo stanice hvatati posljednji vlak za Bruges.
Ponoć i 35 je, a na stanici smo samo Đive i ja i pojma nemamo u koji vlak trebamo ući. Na stanicu nakon 20 minuta čekanja pristiže vlak, ali ne znamo je li to onaj naš.
‘Excuse me, sorry, do you know, could you please…’ Dok smo zaustavljali ljude da bi nam pomogli, iza nas se stvorio Orelienne koji nam je rekao da i on ide vlakom za Bruges i da vlak u koji smo mislili ući ipak nije bio za nas. Od silne sreće i olakšanja momentalno sam zagrlio Orelienna i zahvalio mu se što nas je spasio od noćenja na željeznici. Napokon smo krenuli i oko dva ujutro stigli u Bruges.
Foto: privatna arhiva
Prenoćili smo u hostelu i oko 10 krenuli, svatko svojim putem, prema svom stalnom smještaju. Gospođa Els šalje mi poruku da dođem u njezinu zlatarnicu koja se nalazi preko puta mojeg smještaja. Daje mi ključeve i ulazim u sobu da bi doživio novu neugodnost. Moj krevet nema madrac. Gdje sam ja ovo došao?!
Čujem da netko šuška pored vrata moje sobe. Bila je to moja cimerica Nienke iz Nizozemske. Nakon što sam joj se predstavio, upitao sam je zašto nemam madrac u sobi, a ona mi kaže da je ona svoj donijela iz Nizozemske. Pa ovo je gore od goreg… Pokazujem Nienke dokumente na kojima piše da me madrac trebao dočekati, a ona mi kaže da pođem s njom do Els da ju pitamo. Bogu hvala, Els je sakrila madrac u drugoj sobi tako da majka ipak neće morati slati madrac iz Hrvatske vojnim helikopterom.
Nakon što sam se raspakirao, uputio sam se prema fakultetu da vidim radi li menza. Putem do fakulteta ostao sam zapanjen ogromnim, širokim ulicama koje imaju traku za bicikle, trotoar za pješake, parking uz cestu i dvije do tri trake. Kada sam došao blizu, pomislio sam da je nemoguće da se fakultet nalazi u tako ogromnoj zgradi. Pa barem je 10 puta veći od mog Sveučilišta. Bila je subota, ali je fakultet bio otvoren pa sam zavirio unutra. Četiri kata, dvije menze, recepcija, stotine učionica, knjižnica veličine mog fakulteta u Gradu, parking za aute, parking za bicikle, livade. Osjećao sam se kao lik iz hollywoodskih filmova koji započinje svoje studije na Harvardu.
Nakon što sam se uputio doma, stao sam u dućan kupiti sok. Dvije minute su prošle, a snage nisam imao za nastaviti dalje, pa sam sjeo na zidić. Mislio sam da je to samo umor od puta i da se trebam dobro naspavati. Legao sam u krevet i upalio utakmicu Osijek – Hajduk, bolje da nisam. Nije dugo trebalo proći da bih shvatio da ovo nije samo umor i da imam temperaturu. Sljedeća dva dana sam proveo ležeći, da bih se u utorak uputio na moje prvo predavanje polubolestan. Nisam još ni napravio svoj račun za fakultet, a oni su već jednu lekciju odradili, cijeli smo sat pričali o nekoj logici… Katastrofa.
Foto: privatna arhiva
Dva mjeseca kasnije i taj predmet je postao moj omiljeni, iako je predavanje uvijek u 8:30 ujutro. Najviše prijatelja sam upoznao na tim predavanjima i čak mi je i profesor najzanimljiviji. Možete primijetiti da se stalno ponavlja ovaj narativ katastrofa/super. Naučio sam da je ista stvar i s našim životima. Ako se ne usudimo suprotstaviti našim nesigurnostima, strahovima, kompleksima, zauvijek ćemo ostati s njima.
Zato se ohrabri i uputi! Pozdrav iz Belgije!
