Medicina na HKS-u: Ostavimo se fobije od svega katoličkog i okrenimo se bitnomu
Ateist sam. Bogu se ne molim, u Njega ne vjerujem, a u crkvu ne idem. No, i dalje ne mislim da jednom katoličkom sveučilištu, samo zato što je katoličko, treba u startu zabraniti da obrazuje buduće liječnike. Takvom se i svakom drugom sveučilištu to može zabraniti ukoliko, recimo, nema opravdanog razloga za uvođenje novog studija medicine ili zato što formalni uvjeti za izvođenje tog studija nisu ispunjeni. Možda upravo u tom grmu leži zec s medicine Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Ostavimo, stoga, fobiju od svega katoličkog barem nakratko po strani i razmotrimo druge, za ovu priču daleko važnije faktore.
Foto: Facebok stranica Hrvatsko katoličko sveučilište (Universitas Studiorum Catholica Croatica)
Glavni problem novog studija Medicine na HKS-u ne trebamo tražiti u teološkoj dogmi, religijskoj etici ili u činjenici da je neko sveučilište u vlasništvu Katoličke crkve. Jer je to uzaludno. Jer će nas stvarnost nanovo svaki puta demantirati. Jer korelacija između loših i loše obrazovanih liječnika i katoličkih sveučilišta koja obrazuju buduće liječnike nije toliko intuitivno jasna kako neki predstavljaju. To nam već sugeriraju istaknuti studiji medicine na katoličkim obrazovnim institucijama u zapadnom svijetu na kojima diplome stječu kompetentni liječnici.
Medicina na HKS-u možebitno je jako problematična iz nekih drugih razloga. Možda bismo baš o tim razlozima trebali povesti raspravu. Evo samo neki od njih.
Postoji li opravdan razlog za uvođenje novog studija medicine?
Prva se i najočiglednija nelogičnost nalazi na nacionalnom nivou. Hrvatska, kako su to primijetili dekani već etabliranih medicinskih fakulteta u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, nema jasnu strategiju zdravstva ni analizu potreba zdravstvenog sustava. U tom aspektu, otvaranje novog studija medicine na bilo kojem sveučilištu pa tako i na HKS-u nije opravdano.
Sada već uvriježen strah od manjka liječnika u Hrvatskoj, kao neki potencijalno uvjerljiv argument za otvaranje novog studija potpuno gubi svoju snagu kada uzmemo u obzir da postojeći fakulteti godišnje ‘izbace’ ukupno 600 novih doktora medicine. Uostalom, čak i kada bi bio slučaj da nam nedostaje liječnika, ne bi li onda i drugi faktori igrali važnu ulogu – poput podatka u kojim županijama ih nedostaje ili se pretpostavlja da će nedostajati? Ili koja specijalizacija je potencijalno u opasnosti od ‘izumiranja’? Ne bi li, na koncu, da je strah od manjka liječnika i utemeljen, bilo razumnije potaknuti neke ili sve postojeće medicinske fakultete da povise kvote na svojim studijima medicine, ovisno o tome gdje najviše nedostaje liječnika i liječnika s kojom specijalizacijom? Ne bi li taj potez bio logičniji budući da postojeći medicinski fakulteti već imaju etablirano nastavno i liječničko osoblje, kao i pregršt kliničkih centara pod svojim ustrojbenim jedinicama na kojima studenti mogu dobiti adekvatne praktične vještine potrebne jednom liječniku?
Ispunjava li HKS uvjete za izvođenje tako ozbiljnog studija?
Tu dolazimo do još jednog potencijalnog problema – HKS, za razliku od drugih sveučilišta na kojima se studira medicina u državi, nema ustrojbene jedinice poput klinika. Činjenica jest da je Sveučilište, za potrebe već postojećih studija sestrinstva i psihologije, sklopilo sporazume o suradnji s inim kliničkim centrima u Hrvatskoj. No, i dalje nije jasno na što se ti sporazumi odnose. Primjerice, jesu li te suradnje usko specijalizirane i odnose li se samo na osiguravanje prakse studentima sestrinstva? Ili samo na nastavu za određeni broj studenata psihologije? Nadalje, klinički se centri međusobno razlikuju po sferama svojeg djelovanja. Jednostavno rečeno, nemaju svi sve vrste liječničke djelatnosti. Na većini se klinika u Zagrebu već specijalizirano održava nastava za studente Medicinskog fakulteta. Rotacije studentskih grupa, koje po naravi nastave trebaju biti manje, jako su usko posložene po različitim odjelima. Dodamo li na neke od tih klinika i odjela po još nekolicinu studenata, nije jasno hoće li se i kako nastava neometano izvoditi. Znači li to da će, u korist brojki, opasti kvaliteta nastave i prakse u zdravstvenim ustanovama?
Tu se javlja i pitanje daleko potrebnog nastavnog osoblja. Do sada, kada bi došlo do osnivanja nekog medicinskog fakulteta, nastavnici s ovih već etabliranih na novima su izvodili dio nastave. Tako su nastavnici iz Zagreba održavali nastavu u Osijeku i Splitu dok ta dva sveučilišta nisu obrazovala i habilitirala svoj kadar. No, sada svjedočimo drugačijoj klimi. Dekani medicina u cijeloj Hrvatskoj otvoreno su protiv studija na HKS-u i novih studija uopće. Sasvim se legiitmno postavlja pitanje – hoće li medicinski fakulteti uopće uskočiti u pomoć HKS-u? Hoće li tu biti prijeko potrebnog ‘mentorstva’? Opće neslaganje s uvođenjem novih studija govori nam, u najmanju ruku, da će to biti problematično. I upravo nas to dovodi do činjenice da, u trenutku dok medicina na HKS-u još nije ni pokrenuta, već postoje ozbiljne sumnje u dostatnost nastavnika za pojedine predmete, čime se neminovno dovodi u pitanje kvaliteta studija.
Prethodna se dva paragrafa zapravo mogu svesti pod jedno suviše obuhvatno pitanje: ima li zagrebački Medicinski fakultet kapaciteta i volje za ‘podizanje’ još jednog studija medicine drugog sveučilišta?
Ove su nedoumice posebno kritične uzmemo li u obzir da već ovogodišnja generacija diplomiranih liječnika nema obvezu odraditi staž. To znači da je sada, kao nikad prije, na medicinskim fakultetima da svojim studentima kroz studij pruže SVA znanja i vještine potrebne za rad u zdravstvenim ustanovama. Jer više nema staža na kojemu bi, eventualno, neke od manje poznatih stvari mogli naučiti.
Kakvi će učenici uopće upisivati novi studij?
Potrebno je, zatim, razmisliti i o okolnostima upisa na novonajavljeni studij. Postojeći su studiji već poznati učenicima koji planiraju studirati medicinu, zbog čega je opravdano očekivati da će na te studije – one u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku – biti veća navala. Što je veća navala, veća je i konkurencija. Što je veća konkurencija, upisuju se bolji učenici. Povedemo li se tom logikom, očekivano je zapitati se hoće li HKS uspjeti pridobiti kvalitetne kandidate na upisima ili tek one koji se na ostale studije medicine nisu uspjeli upisati? Ili su bili toliko loši da uopće nisu ni pokušali drugdje konkurirati?
Naposljetku, nije naodmet ni spekulirati o uvjetima za upis na novi studij. Objektivno gledano, ništa ne obvezuje HKS da prihvati standardno visoke kriterije razredbenog postupka – poput složenih prijemnih ispita, dobre riješenosti pojedinih ispita državne mature i prosjeka ocjena u srednjoškolskom obrazovanju. Tko u ovome trenutku može garantirati da će Sveučilište uopće ciljati na najbolje učenike, a da, recimo, neće nešto sniziti kriterije kako bi proizvelo inicijalni interes za studiranjem baš njihovog studija medicine?
Sve su to pitanja o kojima, u najmanju ruku, treba razmisliti kada se upuštamo u ovu raspravu. I to prije negoli posegnemo za klasičnim ‘udri na zadrte katolike’ stavom koji ne samo da ubija diskusiju prije no što je uopće počela, nego i odaje dojam argumentacijske nezrelosti na kojoj nikome baš nitko pretjerano ne zavidi. Sva su spomenuta pitanja dosta bitna jer, kada pričamo o medicini, loše obrazovani student nije samo loš student, već jednog dana i loš liječnik. A takve nitko ne želi.
A što se tiče brige o porastu broja priziva savjesti i sve češće negativnog odnosa liječnika prema ženskim reproduktivnim pravima – ona zasigurno nije neutemeljena. No, valja ipak napomenuti da učestalost spomenutih praksi neposredno nema veze s katoličanstvom institucije na kojoj se obrazuju liječnici koji ih prakticiraju. Na kraju dana, pozivanje na priziv savjesti i savjetovanje žena da odustanu od abortusa dolazi upravo od liječnika koji su obrazovani na fakultetima daleko od barem direktnog utjecaja Katoličke crkve.
*Napomena: Komentar je stav autora
