Nakon mjesec dana provedenog praktički u karanteni, polako nam postaje biti dosta. Želimo izaći i slobodno se šetati s našim prijateljima ulicama naših gradova, voziti se tramvajem, pa čak i ići u školu/na faks. No nije izgledno da ćemo išta od toga moći u neko skorije vrijeme, pa se okrećemo glavnoj distrakciji posljednjih dana, ekranima. I meni je dosta.
Foto: Tim Gouw; Unsplash
Mali i veliki ekrani, vjerojatno su jedina stvar koja nas trenutno spašava od potpunog ludila. A samim time nas i vodi u ludilo, zato što na dnevnoj bazi vjerojatno 90% vremena što smo budni, provodimo gledajući u ekrane. Mobiteli, laptopi, televizije… Nema razlike, osim u veličini i sadržaju.
Nećemo se lagati i pričati da prije ovoga nismo skoro pa nikada previše vremena provodili pred ekranom, ili da smo sada samo onda kada je nužno – daleko od toga. Ali istina je da u normalnim okolnostima, postoji milijun i jedan način kako provoditi svoje slobodno vrijeme, i većina ih nije povezana s ekranima. I svi znamo da nastava kod nas nije toliko napredna da bismo učili samo gledajući u kompjuter… Barem ne inače.
Stvari su se sada itekako promijenile – u školu/na faks idemo u online svijetu, svi materijali su nam online, a slobodno vrijeme, ono malo što ga imamo, također najčešće provodimo pred ekranima. Skoro kao da je stvarni život stao i samo se prebacio u online verziju. Kao neka loša epizoda serije Black Mirror. Mali savjet: nemojte bingewatchati tri sezone Black Mirrora u jednom danu – u najmanju ruku će ostaviti posljedice.
Internet kao more?
U svakom slučaju, provodimo puno i previše vremena pred ekranima, spojeni u svakom trenutku na Iternternet. Svi znamo što je internet, ali teško je zamisliti ga u nekom fizičkom izdanju. Ja ga uvijek zamišljam kao more, kao u onim stihovima iz pjesme Dite od Libra ‘ Po na suvon, po u moru; Topin ruke do po lakta; Kažu, tako diran cili svit’, zato što nas internet zaista sve spaja. Tj, sve one koji se spoje na njega.
I koliko god smo svi zahvalni, pa i ja, što živimo u vremenu kada postoji internet, nakon nekog vremena postane zaista naporno provoditi svaki dan, i cijeli dan, samo pred kompjuterom. Stoga sam odlučila provesti 24 sata bez interneta. Odnosno malo manje zato što sam jedno 11 sati spavala, ali od ponoć do ponoć, nisam imala pristup internetu.
Početna je ideja bila da provedem 24 sata bez ekrana, no onda sam se sjetila da je to jednostavno nemoguće zato što ako provodim dan bez interneta, onda barem želim provesti dan rješavajući sve za faks, pa da se dan nakon mogu u potpunosti posvetiti serijama (Black Mirror, da…). Pa sam tako zadnje minute prije ponoći provela skidajući sve potrebne materijale na laptop i pripremajući se za ono što je slijedilo.
Produktivnost na vrhuncu
Moram priznati da sam bila izuzetno produktivna taj dan i zaista riješila sve što sam trebala i planirala, ali tako to i inače bude kada rokovi stisnu i stvari se moraju riješiti. Ono što me satralo jest to što kada nisam bila na laptopu, čitala sam knjige (za faks, naravno), ali u pdf-u. Nekome to odgovara, nekome ne, ja to apsolutno mrzim, a nakon ove cijele karantena situacije to još više mrzim.
U jedno sam sigurna – kada izađemo iz ovoga, imat ću nekakvu opasnu dioptriju (trenutno nemam nikakvu) i vratit ću se korištenju laptopa samo za potrebe posla i povremeno gledanje serija. Možda sam boomer, ali sve potrebno za faks u 99% slučajeva isprintam, a mobitel koristim pretežno za slušanje glazbe u tramvaju i dogovaranje za kavu. I jako mi teško pada ova promjena, kao i mojim očima.
Moj plan je bio da ću u ova 24 sata provesti manje vremena pred ekranima, zato što neću biti spojena na internet, no to nije bio slučaj. Ipak, bilo je i nekoliko pozitivnih stvari. Za početak, odmorila sam se od konstantnog dopisivanje. Odgovaranje na poruke kad se probudimo, dok gledamo seriju, kada kuhamo ručak, dok idemo spavati, kada pišemo zadaće… Iako smo sami, nikada nismo sami. I to postane malo naporno. Bilo je lijepo zaista uživati u samoći, u mojih pet minuta, ilitiga (skoro) 24 sata.
Druga pozitivna stvar jest ta što sam se podsjetila da postoji i život van interneta. Znam, zvuči ludo, ali tako je! Pri pisanju zadaće, nikako se nisam mogla sjetiti jedne riječi. Inače to riješim tako da odem na google prevoditelj, ukucam riječ i gotovo, možda 30 sekundi posla. I priznajem, to je bio jedini trenutak u cijelom danu kada sam instinktivno posegnula za mobitelom i krenula otvoriti preglednik. Nakon panike koja je trajala 15 sekundi, sjetila sam se da imam rječnik… I da mogu pronaći tu riječ bez problema.
Slušanje CD-a…
Ovo će sada zvučati prahistorijski, ali kada mi se slušala glazba, nisam ušla na YouTube i kliknula nešto što me onda vodi tko zna gdje, već sam uzela CD i pustila ga… CD, znam, zvuči nevjerojatno. I sjetila sam se zašto sam kupila taj CD i zašto ga tako volim.
Možda najljepši trenutak dana je bio onaj kada sam sjela na balkon i upijala sunčeve zrake, kao da sam solarna ploča, bez da sam gledala u mobitel. Vrijeme za odmor, koje inače provodim gledajući serije, sam provela zaista odmarajući. I to je bilo baš lijepo.
I dok ne mislim da je bilo nezaboravno iskustvo koje bi svi trebali doživjeti, mislim da bismo svi trebali probati smanjiti količinu vremena koju provodimo online, zaista nije nemoguće. Nakon prvih 15 minuta želje za refreshanjem, kreće to olakšanje koje bi nam ovih dana svima dobrodošlo…
*Komentar je stav autorice
