Antun Gustav Matoš zbog hrvatskog jezika nikada nije završio srednju školu
Antun Gustav Matoš pohađao je današnju Klasičnu gimnaziju koja se nakon više selidbi smjestila u Križanićevoj ulici u Zagrebu. Jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika nije uspio završiti srednju školu, a zapeo je u sedmom razredu u kojem mu je probleme stvarao i hrvatski jezik.
Sredina i kraj 19. stoljeća bilo je plodno vrijeme za stasanje i formiranje naših poznatih književnika.
U to su vrijeme školarci nakon završenih četiri razreda ‘pučke’ upisivali osam razreda srednje škole. Većina njih je već u klupama pokazivala talent za učenje i pisanje, neki su imali problema s predmetima koji nisu povezani s književnosti, a Antun Gustav Matoš imao je negativnu ocjenu čak i iz hrvatskog.
Prema sjećanjima Vladimira Lunačeka on je stalno nešto izvodio, raspravljao se s nadređenima ili ‘markirao’.
– Na dugim i prostranim hodnicima gornjogradske gimnazije čula se vazda ona njegova: dečki idemo! Imao je tu rečenicu vazda na ustima nekako u afektu i s nekim kategoričkim tonom, prisjetio se Matošev kolega iz školskih klupa Vladimir Lunaček, a u svojoj knjizi o našem poznatom književniku zapisao Dubravko Jelčić.
Čak četiri negativne ocjene na polugodištu
Mladi je Matoš dva puta polagao sedmi razred. U prvom pokušaju na pola godine odustaje od dolaska na nastavu te uopće nije ocijenjen. Sljedeće godine kao ‘dobrovoljni opetovnik’ u ljetnom polugodištu je morao ispravljati čak četiri negativne ocjene. Na kraju godine uspijeva izvući dvojku iz vjeronauka i
grčkog, ali uz već negativni hrvatski i fiziku pada ‘propedevtiku’, današnju filozofiju.
Loše ocjene iz većine predmeta vjerojatno su osim zbog neučenja proizlazile i zbog lošeg vladanja koje je često opisivano ocjenom ‘pokudno zbog neurednosti’.
I u ranijim razredima je pokazivao nesklonost prema učenju pa je tako imao ocjenu nedovoljan i na polugodištu trećeg razreda iz latinskog jezika. Već tada je imao probleme s hrvatskim iz kojeg je na kraju godine jedva navukao ocjenu dovoljan
Kao šesnaestogodišnjak u spomenar djevojčice Dragice Tkalčić piše, koliko je poznato, svoju prvu pjesmu. Pjesma koju je kasnije i objavio posvećena je desetogodišnjoj sestri njegovih prijatelja te ju možete
pročitati ovdje.
Sa 17 godina napušta gimnaziju odlazi u Beč na Vojni veterinarski institut. Zbog bolesti nije uspio položiti jedan od dva propisana kolokvija pa nakon prvog semestra gubi stipendiju i vraća se u Zagreb 1882. godine.
S 18 godina objavljuje novelu u Vijencu
– Kao svršeni šestoškolac odoh u Beč na veterinarsku školu, gdje morah prekinuti već prve godine studije radi nepravednog gubitka stipendije. Trebah naime iza prvog semestra položiti dva kolokvija, ali radi bolesti (micine) mogah položiti samo jedan. Ja i danas volim te studije i tamo sam zavolio i upoznao psa i konja, objavio je Jelčić dio pisma kojeg je ovaj napisao svom prijatelju Milanu Ogrizoviću.
S tada već napunjenih 18 godina Matoš po prvi puta objavljuje svoju novelu Moć savjesti u Vijencu, a dva mjeseca nakon toga i drugu, D-dur sonata u Obzoru.
Nakon osmomjesečne vojne službe u Kutjevu, 1894. je poslan u Potkivačku školu u Zagreb. Vrlo je brzo dezertirao te je nakon mjesec dana skrivanja prepoznat i uhićen kao bjegunac u Srijemskoj Mitrovici. Potkraj rujna bježi iz zatvora i preko Novog Sada i Pančeva odlazi u Beograd.
Samo nekoliko dana po dolasku upućuje molbu ministru prosvjete i crkvenih poslova, da mu odobri nastavak školovanja u beogradskoj gimnaziji, prepričava Jelčić. Molba mu je odbijena te nakon puno problema i vremena danas središnja ličnost hrvatske moderne ne uspijeva završiti srednju školu.
Njegova je majka pripovijedala Nikoli Smolčiću, da se Gustl – tako ga poslije zvahu u obiteljskom krugu – već kao malo dijete odvajao od ostale djece. – Uvijek se je nečim posebnim bavio, a imao je bujnu fantaziju, čudnu svojevoljnost i vanredno razvijen ponos, prepričavala mu je.
Bio je, kao dječak, sve prije nego miran, dobar i poslušan, a opet, ni izdaleka se ne bi moglo reći da bijaše grub, neukrotiv ili zao. Pokazivao je i lijepa svojstva. Bio je nada sve iskren, ponosno je pričala Marija Matoš čije su riječi zapisane u Jelčićevoj knjizi.
