Apatija: Od pet tisuća borongajskih studenata, njih tek nekoliko obrađuje vrt
– Kad se nalaziš na kampusu, vidiš koliko tu mogućnosti ima, a vidjeli smo i da tu susjedi imaju vrtove, pčele pa smo odlučili probati i mi. Ne idemo na količinu, nego nam je ideja napravit neku malu oazicu gdje bi se ljudi družili, priča nam Nikola Švenda, voditelj Udruge za poticanje studentskih aktivnosti sa Hrvatskih studija.
Galerija 7 Fotografija
Otvori
Oni, naime, već treću godinu zaredom na zagrebačkom kampusu na Borongaju uzgajaju studentski vrt. U početku su sadili rajčice, paprike, kupus, ali, kako nam priča Nikola, inače prvostupnik filozofije i student posljednje godine nastavničkog smjera sociologije, ljudi bi si to jednostavno pokupili kad bi vidjeli da je zrelo pa od toga, oni koji sade, nisu imali ništa. Tako da su se ove godine odlučili za začinsko bilje.
– Neke jednostavnije kulture. Kasnije to posušimo, napravimo neke radionice, izrade kozmetike i tih stvari, a, na kraju krajeva, i da se u Udruzi može popit čaj od naših biljaka, dodaje Nikola i kaže kako većinu sjemena donose od svojih kuća jer, kako kaže, ne žele saditi ono komercijalno, nego domaće.
Borongajska apatija – studenti zainteresirani samo za zabavu
Pridruživali su im se i ljudi van kampusa. Prve godine tu su bili studenti zagrebačkog Filozofskog i Agronomskog fakulteta, druge ekipa iz skvota Klaonica, a ove godine im pomaže par studenata Tehničkog veleučilišta Zagreb. Ipak, domaći su, ajmo tako nazvat one koji studiraju u Kampusu, zakazali. Od oko pet tisuća borongajskih studenata, o vrtu se ove godine brine njih pet do šest, ali kada UPSA organizira neki koncert, onda ih se skupi preko 200.
– Puno ljudi je dolazilo u početku, ali kad su vidjeli da to zahtjeva malo više posla, odustali su. Nitko više ne vidi proces rada, a to je najbitnije. Ako netko shvati samo taj proces i koliko mu on znači u osobnom razvoju, to je dovoljno. Ali, među mladim generacijama nema baš puno zainteresiranih, priča Nikola.
Jedna od nezainteresiranih nije i Dora Vudrag, studentica 3. godine kroatologije i povijesti.
– Nije se ništa događalo, jedino je to bilo, činilo mi se zanimljivo, došla sam i to je to, otkriva nam Dora svoj jednostavni razlog za pridruživanje UPSA-i.
I ona, kao i Nikola, tvrde da kampusu kronično fali sadržaja, ali i interesa.
– Mi u UPSA-i smo dosta toga organizirali, a jako malo ljudi se uključilo. Čudno mi je to, priča nam Dora.
Odlična suradnja sa susjedima
Ipak, postoje ljudi koje zanima i veseli njihov rad, a to su susjedi. Mnogi im posuđuju alat ili daju sjeme. Jedan od njih je i Ibro Muratović, umirovljenik koji sa suprugom živi tik uz borongajski kampus.
– A zašto im ne bi pomagao? Nek se radi, nek uče mladi. Iako se školuju za nešto određeno, bolje da znaju što više, priča nam simpatični Ibro te dodaje kako mu često studenti dođu i na kavu.
Veseli ga pomoći im, a i društvo mu godi. Koliko su se povezali pokazuje i rečenica kojom je Ibrina supruga ispratila Dora nakon što im je ova vratila posuđenu motiku i lopatu.
– Dušo, pozdravi mamu, iako ju ne znam.
Kad se male ruke slože
A zašto tu razinu povezanosti i suradnje nisu uspjeli ostvariti i sa kolegama? Nikola ima teoriju.
– Nismo htjeli postaviti Udrugu da tu sad postoji neki autoritet i to je to. Svatko može organizirati što god hoće, a tako je i vrt zamišljen. Nije da sad mi imamo radne akcije pa da svi dolazimo u isto vrijeme, iako ima i toga, nego svi znaju gdje je vrt, gdje mogu alate posuditi. Svatko tu može doći raditi u svoje slobodno vrijeme. Znali su ljudi doći i reći da nije nikog bilo pa da nisu znali što da rade, pa da su otišli. A vidiš gdje je razrovano, a gdje nije. Uzmi motiku i kopaj, ne moram ti valjda crtat. Ali, to i je najveći problem. Ljudi su ovdje poprilično naviknuti na autoritete, a to vjerojatno proizlazi iz same koncepcije obrazovanja, gdje ti netko govori da moraš to i to, na taj i taj način. Nema boga da nešto svoje napraviš, kaže Nikola.
Ali, eto, nisu svi baš takvi. Barem ne ovi iz UPSA-e. Osim vrta, organizirali su i razne radionice, poput učenja sviranja bubnja, joge, žongliranja, a imaju i filmsku te šahovsku grupu. I ne misle stati.
Za Dan planeta Zemlje, 22. travnja, planiraju održati neku vrstu buvljaka u sklopu kojeg će skupljati hranu i odjeću koju će onda podijeliti najsiromašnijim obiteljima u blizini kampusa. Također, kroz travanj i svibanj planiraju organizirati i nekoliko koncerata. Tu će se, sigurni su Dora i Nikola, skupiti mnogo ljudi pa se nadaju da će uspjeti ispromovirati svoj rad i povećati članstvo.
– Sedam godina se potpisivala peticija da se prokrči put da ljudi koji dolaze iz Dubrave ili Ravnica ne moraju prolazit kroz šikaru. I stotine ljudi godinama potpisuje umjesto da se njih 20 skupi i mirna Bosna. Mi ćemo u sklopu Dana planeta Zemlje prokrčiti i taj put, navodi Nikola.
Pa eto, dragi naši čitatelji, posebno oni koji studiraju na Borongaju, skupite se! Ako smo vas uspjeli zainteresirati za UPSA-u, javite se Nikoli na [email protected] ili se učlanite u njihovu grupu na najpoznatijoj društvenoj mreži. Ako vas nismo uspjeli zainteresirati za UPSA-u, učlanite se u neku drugu udrugu. Kako Ibro kaže, iako se školujete za nešto određeno, bolje vam je da znate što više.
