Bili smo na vožnji s kontrolorom ZET-a, puno toga nam je ispričao o mladima u javnom prijevozu
Kontrolori ZET-a, mitska bića koja siju strah po tramvajima i autobusima glavnog hrvatskog grada. Onima koji nemaju kartu, barem. Jedan od njih, kontrolor Željko, pristao je na razgovor s nama i pritom otkrio mnoštvo zanimljivih situacija iz prepoznatljivih plavih vozila zagrebačkih cesta. Koji su najčešći izgovori i švercaju li se mladi danas više nego prije? Sve smo saznali.
Foto: Srednja.hr
Nalazimo se na Remizi kod okretišta Ljubljanica, ispred sjedišta ZET-a, pola sata iza podneva. Na samom ulazu ureda za prodaju karata čeka kontrolor Željko, koji se sprema krenuti u ophodnju tramvaja s aparatom za provjeru karata u rukama. Novi je radni dan, već ozbiljno usred trećeg desetljeća staža na ovom poslu za ovog kontrolora.
– Već sam duže vrijeme kontrolor, 36 godina, priča nam Željko.
Iako njegov lik predstavlja noćnu moru svih ‘švercera’ zagrebačkog javnog prijevoza, nije ni on uvijek ravnodušan, priznaje. Strah od neugodnih situacija, ili barem onih koje bi, prema svemu sudeći u tom trenutku, tako mogle završiti, uvijek je prisutan. Ipak, u procjeni je ključ, smatra Željko i nadodaje kako se već jako dobro naučio prepoznati opasnost od onih koji u tom trenutku nisu najsretniji što ga vide.
– Makneš se. Mladi kad idu kasno navečer s nekog tuluma, malo su se više zabavili, to je bolje izbjegavati. Ne zna se kako će netko reagirati, pa je ipak sigurnije otići u drugi tramvaj, iskreno će Željko o svom pristupu.
Napominje kako se ipak do sada već naučio nositi s takvim stvarima.
Studenti se mijenjaju, izgovori ostaju
A kako to izgleda u svim ostalim slučajevima? Izgovore studenata poput ‘zaboravio sam napuniti pokaz’, ‘idem samo jednu stanicu’ i ‘evo sad sam krenuo poništiti’, Željko je sve redom čuo. Kroz svoje dugo iskustvo primijetio je da su stariji studenti, oni koji su duže tu, spremniji na sve to i otvoreno ulaze u pregovaranja, za razliku od brucoša i onih koji su novi u gradu. Njima je bitno samo što prije pobjeći i ima tu također smiješnih scena, prisjeća se Željko. Skakanje sa stolaca bi stoga komotno mogao postati olimpijski sport, šali se.
Uvjerili smo se u to i za našeg druženja na liniji 9, Ljubljanica – Borongaj. Aparat za provjeru karata u Željkovim rukama na svačijem je izrazu lica izvukao neku drugu emociju. Stariji bi većinom bili blago iznervirani što se narušio njihov mir tijekom vožnje Ozaljskom ulicom u smjeru grada, malo više od same činjenice da se stari tramvaj trese kao da prolazi zadnje kilometre na kotačima prije odlaska u staro željezo, ili što se standardno iz stražnjeg dijela osjeća neugodni miris nečega nedefiniranog. Mladić, vjerojatno srednjoškolac, alarmiran Željkovom pojavom, u tom se metežu lagano provlači iza njegovih leđa i na prvoj sljedećoj stanici odlučuje nastaviti pješke.
– Sve već viđeno, kratak i jasan je naš kontrolor pa ulazi u moderniji tramvaj i nastavlja posao.
Još jedan radni dan | Foto: Srednja.hr
Švercanje i kada ne treba
– Studenti i učenici su se švercali i u vremena kada su svoje pokaze mogli besplatno podići u poslovnicama ZET-a. To je nešto kao tradicija, čini se. Jednostavno ne žele podići pokaz, kupiti kartu, nego im je draže bježati iz tramvaja. Nešto kao otpor sustavu na njihov način, dodaje Željko uz smijeh.
Otkriva kako u konačnici nema puno ekscesa za izdvojiti i sve to najčešće prođe glatko. Prekršitelju se sugerira da napusti tramvaj ili da kupi kartu kod vozača.
– Uskoče tu i drugi putnici pa mladima daju svoje valjane karte prije izlaska iz tramvaja, ostavljaju zataknute na aparatima. Znate kako je to sa studentima, svi smo meka srca prema njima, priča nam kontrolor.
Izdvaja i neke predrasude s kojima se susretao.
– Pitali bi me: a ti baš voliš da ja nemam kartu? Zato bih želio da ljudi znaju kako svaki kontrolor samo radi svoj posao. Mi to ne radimo iz hira. Mi u jednom danu moramo pregledati 200 kartica, moramo ulaziti po 25 puta u tramvaje. Sustav je danas takav da centrala odmah vidi ako neispravna karta nije zapisana. Ne odlučujem sam o tome hoću li ja nekome oprostiti, jasan je Željko i u isto vrijeme se prisjeća prijašnjih vremena kada se sve radilo olovkama pa je prostora za manevriranje bilo daleko više.
‘Manje se vozi bez karte’
U svom dugogodišnjem iskustvu dodaje i kako je ispratio generacije ljudi. Neke kojih se sjeća iz studentskih dana danas su ljudi pred mirovinom. Izdvaja slučaj doktora kojeg je često susretao za vrijeme studentskih dana a koji danas radi u Vinogradskoj bolnici. On se, ugledavši Željka, prisjetio kontrolora iz svojih mlađih dana i ostao zapanjen činjenicom da još uvijek pregledava karte. I da se i nije tako puno promijenio, prepričava nam susret Željko.
Polusatne karte u vrijednosti od četiri kune uvedene su u siječnju 2017. godine, i tada smo o tome izvijestili. Željko danas, pet godina kasnije, svjedoči o popularnosti tih karata iz prve ruke. Prema njemu mladi se daleko najviše oslanjaju na ružičaste papiriće čija vrijednost, u pravom trenutku, može skočiti s početne četiri kune u beskonačnost.
– Bit će da je mladima, i ljudima općenito, lakše tako nego svađati se i dovoditi u probleme. Čemu neugodnosti i problemi kada su kartice lako dostupne, zaključuje Željko naš razgovor s konstatacijom kako se osjetno manje mladih vozi bez karte nego u prijašnjim vremenima, ali i kako široko gledajući, u javnom prijevozu ima daleko manje ljudi.
