Bizarne i fantastične pogrebne tradicije diljem svijeta
Smrt je imala posebno mjesto u svim poznatim civilizacijama i kulturama tijekom povjesti što se očitovalo u specifičnim i ponekad vrlo osebujnim pogrebnim tradicijama. Danas se u većem dijelu svijeta pokojnici polažu u zemlju no na nekim djelovima zemaljske kugle njeguju se i drugačiji običaji.
Vatreni pogreb na Baliju
Smrt i zagrobni život ljude fascinira još od samih početaka civilizacije. Strah od paklenih buktinja i težnja preseljenja u raj, Valhallu ili neko drugo slično odredište doprinijela je razvoju osebujnih pogrebnih tradicija. Danas u većem dijelu svijeta uhodana je praksa da se preminule sahranjuje u grobnice, pojedinačne ili obiteljske, ili da ih se pak kremiran.
Ipak nije uvijek tako bilo, a što je još zanimljivije od takve se prakse drastično odstupa i dan danas u nekim krajevima svijeta.
Iz perspektive zapadne civilizacije neke od njih izgledaju kao produkt barbarskog uma dok druge fasciniraju kreativnišću i domišljatošću. Mi smo pronašli nekoliko posebno fascinantnih načina na koji ljudi diljem svijeta svoje preminule pokušavaju ili su nekoć pokušavali vratiti na vjećna lovišta, a njihovoj duši osigurati mir.
Vatra i voda u smrti sa sjevera
Široko je rasprostranjena ideja o tradicionalnom vikinškom sprovodu koji podrazumjeva pokojnikovo tijelo zajedno s oružjem položeno u brod koji pluta prema pučini dok ga kolege ratnici zasipaju plamtećim strijelama dok i njega ne pretvore u buktinju. Iako dramatično i možda čak romantično zvuči ta priča, bila bi jako skupa i nepraktična, a osim toga i ne sasvim točno.
Istina je da su Vikinzi bili ljudi od mora no ono što znanost može potvrditi o njihovim pogrebnim tradicijama znatno se razlikuje od prije opisane slike. Pokapani su zajedno s imovinom u velikim rupama, formiranim u obliku brodova te omeđenim kamenjem. Muškarci su na drugi svijet nosili oružje, a žene nakit.
Ako bi preminuli bio glavešina ili veliki ratnik njegova supruga bi bila nakon njegove smrti prosljeđivana među članovima njegova plemena kako bi joj oni iskazali ljubav (odnosno sudeći današnjim kriterijima – silovali). Naposljtku bi je zadavili i položili pokraj preminulog supruga. Ova praksa se, na sreću, već dugo ne prakticira.
Pokapanje u rupe i glave totema
Neka plemena američkog Sjeverozapada prije prvog kontakta s bijelcima nakon smrti preminule su bacali u goleme otvorene rupe nedaleko od sela gdje bi njihovi ostaci bili na raspolaganju divljim životinjama.
S druge strane, ukoliko bi pokojnik bio ratnik, šaman ili pak poglavica stvari su se drugačije odvijale.
Tijelo bi mu usitnili palicama kako bi stalo u drvene kutije veličine današnje ručne prtljage. Nakon toga bi kutije bivale ugrađene u vrh totema. Totem bi imao ulogu čuvara duha na putu prema idućem svijetu.
Neki od prvih misionara u ovom dijelu svijeta u svojim bilješkama su ustvrdili kako se oko mjesta širio stravičan smrad. Danas je ovakva praksa protuzakonita.
Izlaganje elementima u Mongoliji i Tibetu
Mnogi Vajrayana budisti u Mongoliji i na Tibetu vjeruju u transmigraciju duha nakon smrti. Drugim riječima, vjeruju da duša odlazi, a tijelo ostaje prazna ljuštura. Kako bi ga se vratilo Zemlji svećenik komada tijelo i ostatke izlaže na vrhu brda ili otvorenoj livadi prepuštajući ga na milost i nemilost elementima. Ovaj način opraštanja od mrtvih je u praksi već tisućama godina no prema posljednjim istraživanjima još uvijek ga odabire čak 80 posto Tibetanaca.
Vatreni sprovod na Baliju
Neobična tradicija spaljivanja tijela provodi se već dugo vremena na otoku Baliju. – Koliko god neobično zvučalo, otočani se jako dobro zabavljaju tijekom procesije, napisao je Miguel Covarrubias 1937. u svojem putopisu opisujući gore spomenutu tradiciju. On je prisustvovao pogrebu tadašnjeg lidera kraljevske obitelji.
Tom se prilikom tisuće volontera okupilo oko gigantske platforme sačinjene od bambusa na kojoj su bili drveni bik i zmaj kako bi je nosili. Nakon duge procesije Suyasino je tijelo položeno u unutrašnjost drvenog bika te je cijela konstrukcija spaljena kako bi pokojnikova duha lakše pronašla novo tijelo.
Ples s mrtvacem na Madagaskaru
Jedno od madagaskarskih plemen ima nadaleko poznati ritual nazvan famadihana ili u prijevodu okretanje kostiju. Svakih pet do sedam godina, obitelj tijekom velikog slavlja pokojnikove kosti izvadi iz kripte, preodjene ih te poprska vinom i parfemima. Živa glazba prati ovaj ritual, a naposljetku članovi obitelji plešu s tijelom odnosno onim što je od njega ostalo.
Filipinci i Korejanci svoje mrtve drže blizu
Na Filipinima živi mnogo različitih etničkih grupa koje njeguju različite pogrebne tradicije. Među mnoštvom osebujnih običaja ističe se posebno praksa naroda Apayo koji svoje mrtve pokapaju ispod kuhinje.
Da u Aziji svoje mrtve vole držati blizu dokazuje i ono što se posljednjih godina događa u Koreji. Ako je vjerovati reporterima The Weeka, u južnom dijelu ovog dalekoistočnog poluotoka pojavio se novi trend. Zakon uveden 2000. godine nalaže da svi oni koji su pokopali svoje voljene iste moraju ukloniti iz grobnica nakon 60 godina zbog nedostatka prostora. Kao reakcija na to je porast popularnosti krematorija.
No veliki broj obitelji nije sklon rasipanju pepela pa su se pojavile i kompanije koje nude da te ostatke komprimiraju u kugle i kuglice u raznim bojama. Ti predmeti poznati pod nazivom ‘kugle smrti’ kasnije se izlažu u obiteljskim kućama.
Lubanja za vječnost
U otočnoj državici Kiribatima preminuli leži u kući ne manje od tri dana i ne više od 12 ovisno o statusu u društvu. Obitelj i prijatelji prave puding od korjenja jedne lokalne biljke koji se jede samo na ‘karminama’.
Više mjeseci nakon pokopa tijelo se ekskumira te se uklanja lubanja, polira je se, masti i nudi joj se hrana i duhan. Potom se tijelo vraća u raku, a lubanja zadržava u domu uglavnom na nekoj od polica. Vjeruju da će bog Nakaa potom izraziti dobrodošlicu duši na sjeveru otoka.
