Bukowski: Zašto je bolje biti perač posuđa nego profesor engleskog jezika
Charles Bukowski je po mnogočemu poseban lik u suvremenoj povijesti književnosti. On je naime prekršio sve konvencije pišući poeziju i prozu u kojekakvim nesuvislim stanjima. Ipak njegov talent je uvijek na kraju isplivao. S druge strane bio je omiljeni ‘otirač za noge’ književnim kritičarima svog vremena. No, znao je on itekako uzvratiti udarac. O tome svjedoči i njegov esej u kojem je branio slobodu poetskog izričaja i istovremeno se obračunavao s članovima uhodanog spisateljskog miljea koji su pisali o ‘beskorisnim stvarima s velikim oštroumljem’.
Naslikao: Ercan Sebat
Esej, iz kojeg donosimo ulomke zove se ‘U obranu određene vrste poezije, određene vrste života, određene vrste krvlju ispunjenog bića koje će umrijeti jednog dana’. Tu je kroz spomenuti obračun s kritičarima i štovateljima uhodanih formi poezije progovorio zašto je bolje biti perač posuđa, nego profesor engleskog jezika.
…
Prljava podmukla prevara. Najveći dio slabe i one koliko-toliko prihvatljive poezije napisali su profesori engleskog jezika sa sveučilišta koja novčano potpomažu država, bogatuni ili industrije. To su pomno izabrani učitelji da jednako pomno odgajaju mlade ljude koji trebaju brinuti za krupni kapital dok se sloj malih ljudi i uopćeno puka zabavlja koještarijama i sitnom lovom.
Ova se prevara odvija uz potpunu suradnju budala iz visokih kulturnih krugova… osim što se tu i tamo uz određenu zajedljivost i sitničavost međusobno prepucavaju.
…
Razmislite još jednom i pljunite. Između dva izbora:
profesora engleskog jezika i perača suđa, odlučujete se za posao perača suđa. Ne zato da bi spasili svijet već da bi mu nanijeli manje zlo. Jer, priznavši da imate određene sklonosti, zadržavate si pravo da pišete poeziju, ne onako kako je podučavaju, već kao silu ili nedostatak sile koja vas prožima i napušta dok živite svoj mali izbor. Ako imate dovoljno sreće možete čak izabrati da gladujete jer pranje suđa ima svoju vlastitu smrt.
Zatim Bukowski u eseju nastavlja obračun s neistomišljenicima, odnosno pjesnicima sustava, koji po njemu pišu ‘stihove mrtvima’, budući da nemaju doticaja s nikakvom stvarnošću koja ih okružuje te oštro zaključuje.
Napisao sam ovaj tekst jer su svega nekolicina nas, pjesnika odmetnika, uspjeli formulirati bilo kakvo stajalište ili stav kojeg se drže. Smušenjaci i učitelji engleskog jezika neprekidno govore imajući prilično nespostojano i osakaćeno životno stajalište. Ipak, njihovo trabunjanje, poput neprestane kiše, potapa gotovo svakoga.
Nadam se da će ovih nekoliko riječi napisanih na kraju šanka za barskom stolicom probiti do nekoga od njih – jer naši naizgled neuspješni životi i navike i poezija jesu izabrani putevi. Većina nas nismo ubojice a ni foliranti.
Ali jednog dana ćemo zapisati riječ tako divno, tako sjajno i stvarno, pa ćete, svi vi majmuni, izaći iz vaših vrtova a meni će biti dovoljno da pogledam
na
vaša lica i tijela i ljubavi
ja se neću trzati u svom prokletom
iznajmljenom krevetu
za sate
grčenja i bola i užasa
umrijet ću i molit ću se za vas
i sebe
da samo mogu poželjeti da svi vi
padnete mrtvi gadovi
sićušni djelić mojega preostalog života
zabio bih u vas
i
zauvijek zaspao.
Objavljeno u časopisu Earth broj 2, 1966. godine, a zatim i u knjizi ‘Ispovijesti starog pokvarenjaka’.
