Malo ljudi u Hrvatskoj je upoznato s Capoeirom. Ova vještina, nastala susretom brazilske i afričke kulture, kombinira elemente plesa, borbe, akrobatike, igre i glazbe, te stvara zaraznu energiju koja tjera na pokret. Stanovnici većih hrvatskih gradova su imali priliku vidjeti mlade ljude na trgovima, okupljene u krug, kako se kreću uz ritmičke zvukove.
Da nije riječ samo o nepovezanim pokretima i druženju na suncu,
potvrdila nam je Vedrana Kauzlarić, Riječanka i studentica u Zagrebu,
koja se prije četiri godine zaljubila u ovu vještinu. Ispitali smo je o
čemu se zapravo radi.
Gdje si se prvo susrela s capoeirom?
Počela sam trenirati prije četiri godine u Rijeci, u grupi Jacobina Arte, nakon što sam vidjela koje sve lude pokrete izvodi jedan prijatelj iz Pule koji se u to vrijeme bavio capoeirom. On mi je rekao da postoji klub i u mom gradu pa sam otišla vidjeti o čemu se točno radi, i nakon prvog treninga mi je bilo jasno da je to za mene. Mislim da je to bila ljubav na prvi pogled.
Kako izgleda jedan trening capoeire?
Tijekom jednog klasičnog treninga capoeire vježbaju se osnovni pokreti, takozvanog ‘ginga’, koja je osnova kretanja u capoeiri; udarci, načini izbjegavanja i akrobatski elementi. Osim samih pokreta, uči se i sviranje instrumenata i pjevanje, kao i portugalski jezik, a sve to ima kao krajnji cilj stvaranje one nevjerojatne energije koja je mene u početku privukla: svi ti pokreti, sviranje i pjevanje dobivaju smisao kada se spoje u ‘rodu’. Tada po dvoje capoeirista ulazi u krug kojeg čine ostali i uz ritam koji zadaju instrumenti započinje dijalog pokreta, nadmudrivanje, igra, borba, ples, zabava, sve u jednom.
Pošto se može reći da sport kojim se baviš ima neke elemente borilačkih vještina, postoji li neko rangiranje boraca?
Suvremeni
oblik capoeire ima sustav rangiranja koji se očituje u različitim
bojama pojaseva. Kako bi capoeirist napredovao u tom sustavu, mora se
razvijati na više razina. Osim napretka u fizičkom smislu, odnosno u
tehnici izvođenja pokreta, bitno je znati sudjelovati u ‘rodi’, svirati,
pjevati, surađivati s drugima, razumijeti interakciju, znati reagirati.
Građani nekih većih hrvatskih gradova su vas imali priliku vidjeti
na trgovima, kako se okupljate u krugove i plešete. O čemu se radi?
Što
se tiče naših okupljanja i demonstracija na javnim mjestima, radi se
upravo o ‘rodama’ na otvorenom. U Brazilu, od kuda izvorno dolazi
capoeira, igra se na plažama. Pošto gradovi često nemaju plaže nama su
dobri i trgovi. Osim toga, volimo se okupljati i tako spajati različite
grupe i tradicije, istovremeno vježbati i učiti, širiti pozitivnu
energiju.
Koliko se ljudi bavi ovim jedinstvenim sportom u Hrvatskoj?
Teško je reći koliko se ljudi bavi capoeirom u Hrvatskoj, no osim u Zagrebu, grupa Amazonas, koje sam ja dio, ima podružnice i u Splitu, Šibeniku, Rovinju, Sisku, Čakovcu, Zaprešiću, Dubrovniku i Cavtatu. Naravno, ima puno srednjoškolaca na treninzima, jer je po mom mišljenju capoeira savršen oblik slobodne aktivnosti. Mnogi mladi u treninzima nalaze odmor nakon stresnih dana.
Preporučila bi capoeriu svima ljudima, bez obzira na dob, spol ili fizičku spremu. Neka jednostavno dođu na trening i osjete tu energiju koja je i mene zarazila prije četiri godine.
