Dalmatinski dvojac na biciklima iz Splita stazama Otomanskog carstva dojahao u Istanbul!
Sjećate li se šaljivog trojca iz Dalmacije, koji je prošle godine radio dar-mar, na biciklističkoj vikend avanturi od Splita do Mostara?! Sada, godinu dana stariji i ozbiljniji, 25-godišnji Ivan Bačelić Grgić te 26-godišnji Dino Zaklan, odlučili su si zadati puno veći zalogaj te se na biciklima od Splita uputiti u Istanbul, u posjet trećem članu ‘mostarske ekspedicije’ Toniju Karabatiću, koji je u međuvremenu otišao na Erasmus razmjenu u najveći turski grad.
Galerija 14 Fotografija
Otvori
Avantura je u jednom smjeru trajala tri tjedna, a što su sve doživjeli na tim, 1.500 kilometara dugim putešestvijama, vješto i duhovito opisao je Dino Zaklan.
Krenuli smo na put usprkos zabrinutoj rodbini i prijateljima, koji su nas ispratili puni sumnje
Bilo je poprilično toplo predvečerje toga dana u mjesecu studenom, a mi, šašavi trojac kako nas je nazvala draga prijateljica Ana Krolo, smo upravo gostovali u njenoj emisiji na radio Dalmaciji. Poneseni uspjehom nedavnoga putovanja biciklama u Mostar iz Splita smo u eteru tada iznijeli poprilično smjelu ideju o putovanju biciklama do Istanbula.
Ideja tada izrečena je godinu dana poslije postala stvarnost zahvaljujući upornosti i ljubavi prema avanturizmu.
Istanbul kao odredište ovoga 1.500 kilometra dugoga puta nije odabran slučajno. Jedna od svjetskih prijestolnica kulturne baštine, jedan od najvećih svjetskih metropolisa, most između dva kontinenta… uistinu puno toga bi se moglo navesti kao poticaj za ovaj biciklistički pothvat.
Ipak primarni razlog našeg putovanja se krije u činjenici da je jedan član naše grupe Pedal4Medal, Toni Karabatić, nedugo nakon završetka naše mostarske započinjao svoju akademsku avanturu u sklopu Erasmusa u Istanbulu. Planiralo se dugo, detaljno i nadasve strastveno ovo putovanje u kojemu smo trebali sva trojica sudjelovati. Spletom okolnosti put je odgađen sa svojih inicijalnih datuma za punih pola godine, a Toni je nažalost morao odustati od njega.
Usprkos svim ovim poteškoćama, zabrinutoj rodbini i prijateljima koji su nas ispratili puni sumnje a donekle i straha zbog balkanske rute, u nedjelju 4.10.2015. u ranim jutarnjim satima smo biciklama krenuli u veliku avanturu. Dvanaest dana pedaliranja, devet dana odmora, sa suludim tempom od 120 kilometara u prosjeku po danu je ipak prolazilo puno lakše u dobrom društvu dragoga prijatelja Ivana Bačelića-Grgića koji je naposlijetku bio jedini suputnik mojoj malenkosti, Dinu Zaklanu.
Prolazak Romanijom preko Čemernice možda i najljepši dio puta
Prva dionica do Mostara, već jednom pređena godinu ranije, ovoga puta je puno lakše apsolvirana a pravi izazovi i iskušenja vlastitih mogućnosti su tek slijedili. Izuzetno susretljivi ljudi, školska djeca koja su trčala uz nas, velebne i gorde planine, moćne rijeke koje ih sijeku i poput umjetnika ocrtavaju prekrasne kanjone te nebrojeni tuneli. To bi ukratko bio opis Bosne i Hercegovine, zemlje koja još uvijek nosi vidljive ožiljke rata i jaza koji razdvaja njene građane, a ipak konstantno imponira svojom prirodnom ljepotom.
Tako bez sumnje se može reći da je prolazak Romanijom preko Čemernice bio možda i najljepši prizor našega puta. Mostar, Sarajevo i Višegrad su bili ugodni gradovi domaćini našega puta a ljudi uistinu ljubazni. U Višegradu smo naišli i na lokalnog navijača Hajduka koji je doduše nabrajao imena bilih aseva iz 80-tih.
Podijeljena zemlja gdje se u Višegradu veliča velikosrpska ideologija, u zapadnom Mostaru prohrvatska, a u Sarajevu svaka druga investicija dolazi od strane Saudijske Arabije ili Turske ipak nije mogla ostaviti negativan dojam. Njene prirodne ljepote, izvrsna hrana, i prije svega sjajni i ljubazni ljudi su je uzdigli iznad ove prizemne prašine.
Niskobudžetno putovanje, imalo je i hedonističke ispade!
Zastarjeli granični prijelaz očito mjesto gdje se često pokušava ispod radara unijeti koješta
Ulazak u Srbiju je bio zanimljiv. Oronuli i zastarjeli granični prijelaz je očito mjesto gdje se često pokušava ispod radara unijeti koješta. Dok smo poput atrakcije praćeni pogledima prilazili graničnoj kontroli primijetili smo da vozač iz smjera Srbije uredno nije prijavio ništa za carinu da bi se rutinskim pregledom utvrdilo da u autu ima mini market. Ne treba niti spominjati da je završio na dodatnim konzultacijama s policijom čiji ishod nismo vidjeli jer smo pušteni preko granice.
Odmah po prelasku Ivan je nehotice izvršio ‘pljačku’ lokalne mjenjačnice. Tisuću dinara viška koje je dobio nepažnjom blagajnice je odlučio zadržati. Karma je bila brza i neumoljiva te je uskoro zadobio bolove u ahilovoj tetivi te je cijelu nelegalnu zaradu morao potrošiti na lijekove. Cijela zona uz granicu Srbije je izuzetno lijepa, šumoviti planinski masivi su idealni za planinski turizam, a sela su lijepo uređena i pitoma. Kakav izuzetan kontrast sa svime što je poslije slijedilo.
Užice su bile prvo odmorište našega puta kroz Srbiju a zbog kiše na neki način nakratko i dom. Zapravo zbog nevjerojatnih ljudi koji su vodili hostel u kojemu smo odsjeli. Dva dana su bili vrhunsko društvo sa kojim se dalo razgovarati apsolutno o svemu, a jedan od gostiju je na Ivanovu sreću bio kirurg. Naš dragi španjolski prijatelj Inigo je savjetima i masažom omogućio Ivanu nastavak puta bez većih bolova. Kao što rekoh ostatak Srbije je bio u stanju rasula, pritom se ovo odnosi na južnu predjele u okolici gradova: Čačak, Požega, Kruševac i Niš.
Ako se izuzmu centri navedenih gradova i Niš u cijelini, sve ostalo je izgledalo poprilično ruinirano i zastarjelo. Poluruševne kuće bez fasada su standardne, a nije neubičajeno na cesti u isto vrijeme vidjeti BMW, teretnu kočiju i fiću. U Srbiji smo imali još srdačniji prijem nego u BiH, pa smo tako bili pozvani na večeru u Nišu, imali nasumični polusatni razgovor s lokalnim zidarima kod Bele Palanke, u Kruševcu kod sjajnog domaćina Momira imali odličan doček i naposlijetku došli do zaključka: isplati se biti Dalmatinac u Srbiji!
Na bugarskoj periferiji kao u ratnoj zoni
Znakovlje Europske Unije i po najsuvremenijim standardima uređen granični prijelaz dočekali su nas po dolasku u Bugarsku. Poduža uzbrdica i šumoviti krajobraz su ipak bili u drugom planu na tom dijelu puta. Loše održavana cesta je bila još gora za bicikliste kada se uzme u obzir da su vozači vozili kao da su na utrkama formule, a kamioni su uredno pretjecali preko pune linije druge kamione. Uslijed toga kaosa nas je obradovao jedan kamion krapinskih registracijskih oznaka dugim zviždukom. Vozač je zacijelo primijetio hrvatsku zastavu koja se vijorila sa našeg bicikla.
Put od granice do Sofije je bio kratak, ali izuzetno šokantan. Gradići Dragoman i Slivnica, svaki sa svojih desetak tisuća ljudi, više su bili nalik ratnoj zoni nego civiliziranim mjestima. Slika o očajnom stanju Bugarske se nije promijenila ni po ulasku u Sofiju. Na jednoj od glavnih prometnica bugarske prijestolnice koja ima po tri trake u svakom smjeru smo svjedočili spektaklu.
Naime, zaprežno vozilo sa montiranim automobilskim gumama je vukao konj nasred te ceste. Da stvar bude još gora kočijaš je u jednom trenutku odlučio presjeći ne jednu traku već cijelu cestu po dužini što je skoro dovelo do sudara. Jad i bijedu pojedinih dijelova Sofije ipak je nadomijestio prekrasno sređeni centar u kojem se doslovno moglo naći sve što ti srce želi. Put je dalje vodio prema drugom najvećem bugarskom gradu Plovdivu koji je svojom pitomom ljepotom i zanimljivom arhitekturom itekako zasjenio stravične slike romskih naselja koja smo sretali na putu do njega.
Tako je npr. grad Ihtiman u srednjoj Bugarskoj doslovno okružen ogromnim romskim naseljem koje ne vodi niti malo brige o okolišu pa smo prošli kroz ogromno polje otpada. Valja naglasiti da smo na ovoj dionici imali i konstantne juriše nevezanih pasa za nama koji su testirali brzinu naših bicikla.
Sam izlazak iz Bugarske nas je poprilično namučio: noćna vožnja po makadamskim putevima u okolici Svilengrada, napadi pasa, i zaobilaženje kilometarske kolone kamiona na graničnom prijelazu. Valja naglasiti da nam je i grčka granica tada bila svega nekoliko kilometara daleko, ali ipak grčko tlo nismo dotakli. Po prvi puta nam je prtljaga detaljno pregledana od strane turskih policajaca koji su za vrijeme procesa mirno jeli sjemenke suncokreta ljubazno ponudivši i nas.
Zašto otići na ovakvo putovanje?
Potraga za lokalnim meštrima od bicikle
Edirne je bio naše prvo tursko prenoćište. Kasnonoćni dolazak bio je već po pravilu popraćen bijesnim jurišima lokalnih pasa i našim paničnim bijegovima po cesti. Turska je odmah po dolasku pokazala koliko je drugačija od ostatka Balkana koji smo prošli. Veličanstevna Selimiye džamija je dominirala nad nekadašnjom Otomanskom prijestolnicom, a ulice su vrvile ljudima bez obzira na stalno kišno vrijeme koje nas je zateklo.
Bili smo uistinu iznenađeni tim konstantnim dnevnim protokom ljudi po lošem vremenu poznavajući dalmatinsko meteoropatsko zatvaranje u kuću po kiši. Mali gradovi koji su uslijedili na putu poput Čorlua i Luleburgaza su samo potvrdili naše tada stečno mišljenje o Turcima. Veoma otvoreni i srdačni ljudi, nerijetko na granici dosađivanja sa stalnim povicima: buyrum, buyrum, ili kako bi mi rekli: izvolite, izvolite.
Unatoč našoj zabrinutosti zbog vožnje na brzoj cesti, jer nismo imali alternativni put, Turci su još jednom pokazali svoje sjajne organizacijske sposobnosti. Vrhunski održavana sa višeslojnim asfaltom, cesta je imala malo manje od dva metra prostora van automobilskih traka po kojima smo se mogli bezbrižno voziti. Zanimljivo je naglasiti da po dužini puta europskim dijelom Turske gotovo da nismo vidjeli niti jedno selo već samo manje gradove, a automobili u prolazu su nas konstantno pozdravljali.
‘More!’, uzviknuo je Ivan nakon 21 dana planinskih masiva i nepreglednih polja. Mramorno more bilo je prekrasan prizor i razlog tradicionalnog opuštanja uz kavu na rivi u gradu Silivriju. Istanbul je bio pred vratima i trebalo je samo zakoračiti u njega. Da sve ne prođe baš glatko se pobrinula cesta izbušivši mi gume dva puta na posljednjoj dionici, a do toga trenutka nismo imali apsolutno nikakvih tehničkih problema. Kada se drugi put probušila guma imali smo problem u nedostatku opreme pa je započela avantura potrage za lokalnim meštrima od bicikle. Srećom relativno brzo smo našli jednoga i uz kombinaciju pantomime i svježe naučenih turskih fraza uspjeli se sporazumjeti.
Izmiješani osjećaji na kraju puta
Ulazak u Istanbul je bio nevjerojatan. Ogromni metropolis sa svojih 16 milijuna žitelja nas je puna četiri sata vodio svojim prometnicama pokazujući svoju veličinu. Kretali smo se vjerojatno glavnom prometnicom unutar grada sa pet traka u svakome smjeru dok se nepregledna rijeka automobila se kretala oko nas.
Svjetla velegrada bila su očaravajuća u noći, mirisi lokalnih restorana su privlačili, ali prije svega smo morali biti apsolutno koncentrirani na cestu jer bi nas u toj džungli i najmanja greška skupo stajala. U jedom trenutku smo sišli s glavne prometnice na sporedni put koji nas je vodio točno uz aerodrom pa smo imali priliku iz nevjerojatne blizine promatrati nekoliko polijetanja i slijetanja na Ataturk aerodrom.
Adrenalinska vožnja, a i cijelo naše biciklističko putovanje su nas doveli oko 22 sata do našeg cilja – Plave džamije i Aje Sofije.
Radost i tuga kao izmiješani osjećaji su nas preplavili jer smo istovremeno bili sretni zbog uspjeha našega puta kao i pomalo sjetni zbog toga što je priveden kraju. Istanbul kao grad je uistinu opravdao svoju reputaciju i razmazio nas kroz četiri dana koja smo proveli tamo. Doduše bila bi tri da su Turci kao do sada pomakli sat natrag. Ovako smo propustili vlak i ostali dan duže, ‘nažalost’.
