Nekada ne tako davno, ali zaista davno u svijetu Interneta, postojalo je vrijeme kada vlogovi nisu bila najpopularnija stvar. Štoviše, na YouTube se nisu ni postavljali vlogovi, već samo smiješni videi, videi životinja i općenito teške gluposti. Promišljanja i pokušaji ‘pametnosti’ su bili rezervirani za jedan drugi format – blog.
Ako ste bili tinejdžer krajem 2000-ih i početkom 2010-ih, skoro pa nema šanse da niste imali blog. Od raznih kompliciranih stranica, pa do onih jednostavnijih koje ste otvarali samo putem maila, blogovi su bili najtrendi stvar u trenutku.
Najbolji su bili oni koji su uspijevali namjestiti i glazbu koja svira u pozadini dok je netko na njihovom blogu. Da, tada nas nije smetalo kada bi random glazba počela svirati, zato što smo znali da nije reklama za nešto, već nečija omiljena pjesma, nečije trenutno raspoloženje, i sve ostale polu-patetične stvari.
A onda su došli vlogovi i sasvim promijenili način na koji stvari funkcioniraju. Glazba više nije bila u drugom planu, već u prvom, a riječi su postale sasvim nebitno – odjednom se fokus prebacio na video, pokret, fotografiju.
Kao što je bila stvar s blogovima, tako se i vlogovi dijele u dvije kategorije: oni dobri i oni loši. Na početku je većina bila toliko loša da smo uživali u njima, no s vremenom su se svi uhodali u stvari i počeli raditi dobar i kvalitetan sadržaj. No, to ne znači da i dalje ne uživamo u užasnim videima tu i tamo, dok ćemo rijetko kada trošiti naše dragocjeno vrijeme gledajući loše videe…
Loše pisanje se nikada nije cijenilo
Pisanje je uvijek nosilo neku vrijednost samo ako je bilo dobro, loši tekstovi, bili članci od tri rečenice ili romani u nekoliko svezaka, rijetko kada su uopće čitani. Možda nemaju svi jednaku vrijednost (ako se vrijednost može opće stavljati na nešto takvo), ali svi dobri tekstovi imaju nešto što ih čini vrijednima čitanja.
Možda je riječ o dobrom zapletu, zanimljivim likovima, dobroj poruci, oštroj kritici društva ili cijelom paketu ako se radi o zaista dobrom djelu, ali u svakom slučaju, bez barem jedne od tih stvari, nema pomaka.
Kad je riječ o videima, zaista nemamo neki filter – naravno, znamo što nam se sviđa, a što ne, ali i dalje, spremni smo utrošiti par minuta na nešto o čemu ćemo se smijati danima nakon. Nažalost, to ima nekoliko loših posljedica, a jedna od njih može biti bullying prema onima koji snimaju takve videe, ali to je zasebna tema koja zaslužuje puno više od usputnog spominjanja u ovakvom kontekstu.
Manjak filtera
Natrag na manjak filtera i zašto gledamo loše videe, a bio nam je problem čitati loše blogove – u vrijeme blogova, nalazili ste se na stranici jednog određenog bloga i bilo je puno teže slučajno zalutati negdje gdje vas odnese sudbina. Danas, ako uspijevate otići na YouTube i pogledati samo jedan video, svaka čast.
Postoje razni algoritmi koji vam predlažu videe koje sistem smatra najboljima za vas, pa se onda tako nađete u situaciji da su tri sata ujutro, a vi gledate razne teorije zavjere o tome kako nas truju i kontroliraju i sve ostale opcije.
YouTube je mjesto gdje se sve nalazi na jednom mjestu i jednostavno je sve pristupačno, dok su blogovi uvijek bili raštrkani, ali su tako svakome davali njegov vlastiti dio Interneta koji je mogao urediti kako je htio.
I mi smo mogli tada jednostavno birati što nam se sviđalo, a što ne, bez imalo ‘straha’ da ćemo završiti čitajući stvari koje nisu nešto što bismo sami potražili. I možda je to samo idealiziranje, ali blogovi su ipak bili nešto posebno…
