[Domaća zadaća] Srećko Koralija: Je li konzumerizam pobijedio Božić?

Slavljeničko kruženje oko određenih blagdana počinje sve ranije a završava sve kasnije. Već je listopad policama punim znamenja božićnih priča svoju svrhu pretočio u prosinac. Što je duža zima, to je više kuhanog vina. Strpljivosti i blagosti sve manje, a potrošnje [ili pak želje za potrošnjom] sve više. To se ne događa samo na policama trgovina, nego i na policama umova, međuljudskih praksi, vjerovanja, morala, etike, pisanja i komentiranja.

Tako se osjećaj ispunjenja događa zadovoljavanjem raznih vrsta gladi i žeđi, bile one utaborene u nuđenju proizvoda za koje valjda treba razdati sav svoj imetak, ili pak u nošenju zastave raznih prohibicija koje svemu tome, barem na ulici, prkose. Jedna riječ, dvije stvarnosti, jedan konzumerizam, dva sustava probave. Pitanje proždiranja Božića konzumerizmom samo je preuzelo novo ruho. Stari car, novo odijelo. Nekoć reklamiranje raznih bakhanalija, preko okupljanja cijele ekipe oko kauča, televizije, nekog novog proizvoda ili ideje, do individualnog skandiranja brzopotezne sreće po ulicama naselja i društvenih mreža.

Pojam ‘konzumerizam’ prvotno označava zagovaranje visoke potrošnje kao osnove ostvarenja sretne ekonomije. S druge strane, Božić je kršćanski blagdan kojim se slavi rođenje Isusa Krista, odn. srž kršćanske poruke utjelovljenja.  Ono što je prividno zajedničko konzumerizmu i Božiću je slanje poruka ljudskom

zamišljaju, mašti, želji, osjećajima. Jednim se do toga dolazi na prečac kupnjom što veće količine proizvoda na akciji, dok se porukom drugoga do toga dolazi življenjem vrlina i obazrivim upravljanjem životom i sredstvima, kako osobnom tako i kolektivnom odgovornošću. O količini posjedovanja ne ovisi dugotrajna sreća, kao što ni nova ideja ili izum ne ovise o gledanju silnih kupljenih knjiga, već zahtijeva dugoročan angažman i znoj istraživača. Mislim da je najvažnije da ljudi ne izgube viziju sebe, svojih mogućnosti, potrebe i osjećaje onih oko njih kad naiđe lavina raznih ideja, popusta, poziva na potrošnju i sl. Jedna stara hrvatska izreka kaže „Ako je med i sladak, ne valja prste ugrizati“

Božić je sporiji i strpljiviji od konzumerizma, on se ne da iskonzumirati jer mu sreća ne ovisi o visokoj potrošnji, već o bratoljublju. Stoga bi se božićna poruka trebala očitovati svakodnevnim utjelovljenjem dobrote i ljubavi. Jedna i druga strana medalje susreta konzumerizma i Božića zapravo govori o želji za blagostanjem. S jedne strane se nudi ostvarenje smisla održivosti visokom potrošnjom, dok s druge strane možemo govoriti o pozivu na odgoj želje za ostvarenošću.

C.S.Lewis, autor poznatih Narnijskih kronika, istaknuo je tri načina življenja Božića. Jedan označava vjerski blagdan, drugi je kalendarski događaj koji predstavlja priliku susreta s ljudima, dijeljenja poklona i sl. – bez obzira značila njima kršćanska poruka nešto ili ne, dok se treći način svodi na Božić koji postaje prazan pojam u areni konzumerizma i marketinga, i onih koji ga slave i onih koji ga ne slave. Čovjek je kroz cijelu povijest želio pokazivati ono najbolje što ima, svoj najbolji proizvod, imati sve najbolje i najveće – jer je biće s potencijalom za savršenstvo. U tom smislu je važno da ne postane kolonizator onih koje se iskorištava i manipulira reklamama da bi on živio – što se često događa u konzumerističkom pogledu na svijet, bio on materijalan ili neki drugi.

Nadalje, isticanje konzumerističkog životnog stila vrlo se brzo može prometnuti u ruganje ljudima koji jedva žive – krediti, obveze, neizvjesnost; ako i imaju nešto, čuvaju to za tzv. „crne dane.“ Kao što je važno da se čovjek ne raskuči kupovnim prejedanjem, tako je isto važno da se u egzistencijalnom glibu sirotinja ne rasčetvori međusobnim glodanjem koje izranja iz beznadne neimaštine. Ovaj problem vidimo već kod djece koja se međusobno (pr)osuđuju tko nosi koji brand, a zapravo se rijetko koje dijete sjeti da ono ne doprinosi tome, nego da je ovisno o ljubavi onih koji mu to pružaju davajući sve od sebe. Slično tome, odrasli ulaze u sraz dokazivanja imovine, znanja, položaja i sl., a često zaboravljaju da je zapravo cijeli sustav ljudi zaslužan za to.

U tom smislu možemo postaviti i pitanje: postoji li dijalog ili sraz između konzumerizma i Božića? Mogu li prijateljevati pojmovi i načini življenja koji se međusobno isključuju svojim pogledom na smisao egzistencije? Poput trgovanja robom i konzumatorskih popusta, religijski običaj može mutirati u farizejsko žvakanje vjerskih normi koje promašuje smisao istog.

Svaki put kad se dogodi idolatrija samoga sebe, konzumerizam pojede odnos i smisao, pa onda i onaj božićni. Konzumerizam bilo koje vrste pobijedi onda kad nastupi izolacija, svađa, netrpeljivost i napetost za stolom odnosa koji je najintimnije mjesto susreta. Božić je više od datuma i akcije, on je stil življenja. Za razliku od samodestruktivnog sustava konzumerizma koji prkosi opstanku svijeta, zdravlju i ekološkom sustavu, Božić je škola skromnosti, ljubavi, iskrenosti, altruizma i vrlina koje jedine održavaju svijet, bez obzira na odoru. Kruženje se događa.. ili strpljivo i trijezno ili u vrtlogu potrošačkog zaborava sebe i drugih: ‘Gdje ima ljubavi, nijedno zlo ne šteti. Gdje nema ljubavi, nijedno dobro ne koristi’

______________________________________________________________________________

Srećko Koralija, dominikanac, teolog, sirijacist, bibličar, orijentalist, doktorand na sveučilištu u Cambridgeu, a studirao je i specijalizirao u Zagrebu, Fribourgu, Oxfordu, Rimu te na Institutu Woolf u Cambridgeu.