[Domaća zadaća] Vlatko Silobrčić: Trebamo li redefinirati koncept autonomije sveučilišta?

Po onome što znam i što se može  pročitati u sadašnjem relevantnom Zakonu, smatram da je definicija autonomije sveučilišta dobro formulirana;  definicija sadrži sve što u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju o tome  treba pisati.  Zato mislim da koncepciju koja iz te definicije proizlazi, ne treba mijenjati. Problemi počinju u primjeni, kao što je to inače u Hrvatskoj  praksa. Naime,  koncepciju treba razumjeti i zatim htjeti racionalno primijeniti.  To bi bio moj najkraći odgovor na pitanje u naslovu.  Pokušat ću to moje mišljenje  argumentirati  onime što se već neko vrijeme događa.  Iz toga će se, nadam se, jasno vidjeti u čemu (ili komu) je problem.

Znači li autonomija jedne ustanove potpunu odvojenost od ostatka društva u kojem djeluje, bez ikakve odgovornosti spram toga društva? Posebno ako to društvo financira djelovanje te ustanove?  Nema li ustanova odgovornost za novac koji prima i za postupke koji su inače regulirani zakonima društva u kojem ustanova djeluje?  Meni se čini da su razumni odgovori na ta pitanja dovoljno jednostavni  da ih nije nužno opsežno obrazlagati. Ovdje ću izbjeći pitanje moguće stanovite razlike između javnih i privatnih ustanova. Ostat ću na javnima jer su naša sveučilišta pretežno javna, dakle alimentirana iz proračuna, odnosno od  poreznih obveznika.

Jednim  ću primjerom pokušam pokazati što mislim pod “odgovornošću spram društva”.  Uzet ću kao primjer izbor u nastavna i znanstvena zvanja na sveučilištima. Sveučilišta su nedvojbeno autonomna u tome da odrede potrebe (u okviru zadanih financija) i  kriterije za izbor svojih kadrova.  Što, međutim, ako pri tome sveučilište prekrši kojih od zakona društva u kojem djeluje?  Ima li tada pravni sustav u kojem sveučilište djeluje  pravo i obvezu  intervenirati?  I opet mislim da je odgovor dovoljno  logičan i jasan i da ne treba trošiti riječi za to.

Promotrimo praksu ponašanja sveučilišta u Hrvatskoj. Kristina Turčin i Mirela Lilek, novinarke Jutarnjeg lista, objavile su 29.10.2016.: Katalog nepravilnosti – Državna revizija: Evo vam 70 dokaza o neredu na hrvatskim fakultetima- Isplaćena plaća od 43.112 kuna neto!  Premda se svi detalji toga Kataloga mogu naći na stranicama Jutarnjeg lista (http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/drzavna-revizija-evo-vam-70-dokaza-o-neredu-na-hrvatskim-fakultetima-isplacena-mjesecna-placa-od-42.122-kuna-neto/5197995), sabrat ću rezultate da se vidi i čestoća ponašanja u okviru autonomije sveučilišta kako ju shvaćaju  hrvatska sveučilišta/fakulteti. Možda će nakon toga biti još jasniji odgovor na pitanje u naslovu ovoga teksta.

Citirat ću neke od uvodnih dijelova teksta spomenutih dviju autorica. Za primjer kako se to pravilno radi, stavit ću navodne znakove na početku i kraju svakoga citata. (Neka mi Urednik Portala oprosti za tu notornu napomenu poznatu svakom učitelju, ali nisam mogao odoliti napasti da ju navedem jer u Hrvatskoj to i nije tako “notorna napomena”). Dakle: “Državna revizija pročešljala je krajem prošle  i početkom ove  godine 68 od ukupno 88 visokih učilišta u Hrvatskoj.  Sredinom lipnja objavila je na svojim mrežnim stranicama nalaze koji

se odnose na poslovanje za 2014. godinu te ih uputila na raspravu Hrvatskom saboru”.  Društvene okolnosti  bile su takve da su: “…nalazi revizije prošli  su ispod radara javnosti…”. “Prema ukupnom nalazu revizije, od  68 visokih učilišta na kojima je obavljena revizija njih polovica dobila je uvjetno mišljenje. To znači da financijski izvještaji, javna nabava, planiranje, bilanca i drugi financijski pokazatelji nisu u potpunosti usklađeni sa zakonom ili su utvrđene druge nepravilnosti.” “Tako je recimo Pravni fakultet u Zagrebu naplaćivao 2014. školarinu od 7200 kuna za upis izvanrednih studenata na prvu godinu fakulteta. Pravni fakultet u Splitu 7000 kuna, a u Rijeci i Osijeku 5500 kuna. Za redovne studente školarinu, odnosno participaciju,  plaća Ministarstvo i za sva četiri pravna fakulteta iznosi 3650 kuna.”

Zatim se u tekstu dviju novinarki pojavljuju podnaslovi: “Nedostaci pravilnika” i “Aljkava dokumentacija”, a nakon toga se nabrajaju pojedini “slučajevi”. Nabrojit ću ih  prema sjedištima u kojima su.  Zagreb:  Pravni fakultet, Stomatološki fakultet, Veterinarski fakultet, Fakultet elektronike i računarstva, Agronomski fakultet , Građevinski fakultet , Arhitektonski fakultet, Filozofski fakultet , Fakultet političkih znanosti, Muzička akademija, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Tekstilno-tehnološki fakultet, Tehničko veleučilište, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Geodetski fakultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Rudarsko-geološko-naftni fakultet,  Kineziološki fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet. U Osijeku: Medicinski fakultet,  Filozofski fakultet,  Ekonomski fakultet. Spomenuti su još: Medicinski fakultet u Rijeci i Veleučilište u Karlovcu. Pored fakulteta, spomenuti su: Sveučilište (Rektorati) u Zagrebu  i Splitu.

Ne znam koliko su upozorene ustanove ozbiljno shvatile nalaz Revizije. Po tome kako se to inače događa u Hrvatskoj, vjerujem da bi nalaz Revizije i danas bio približno isti. Usprkos tomu, Sveučilište u Zagrebu, pokrenulo je tri  zahtjeva za zaštitu svoje autonomije.  Jedan od tih bio je  zahtjev da Ustavni sud ograniči nadležnost saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju da bude svojevrstan korektiv djelovanju etičkih odbora na pojedinim fakultetima i sveučilištima. Zanimljivo je da je traženje došlo s Pravnog fakulteta u Zagrebu, za koji je njegova tadašnja dekanica tvrdila da ima svoja pravila pri citiranju. Ta su pravila  suprotna onima  što vrijede u razvijenom svijetu, ali  i onima što ih Pravni fakultet ima propisane za studente.  Posve je svježe traženje  da Ustavni sud zaštiti autonomiju Sveučilišta u Zagrebu od namjere Ministarstva znanosti i obrazovanja da obavi nadzor.  O tome se, na portalu SREDNJA.HR , 10. ovog  mjeseca pojavio naslov: ” Reakcija sindikata na ustavnu tužbu Sveučilišta: Skandalozno! Rektor Boras hoće državu u državi!” .  U tome je tekstu istaknuta sva “racionalnost” ponašanja Rektora Sveučilišta u Zagrebu.

Mislim da, na kraju ovoga kratkog teksta, moj odgovor na pitanje postavljeno u naslovu može glasiti samo: nije potrebno ništa mijenjati u postojećim definicijama nego u glavama onih koji  ih primjenjuju. Budući da je teško očekivati takve promjene, praktičniji  je i korisniji način da se biraju novi ljudi koji znaju razmišljati o dobrobiti i kvaliteti sveučilišta. Nažalost, najnoviji događaji na Sveučilištu u Zagrebu samo potvrđuju  taj moj odgovor.

____________________________________________________________________________________

Vlatko Silobrčić je od 1991. godine redoviti član Razreda za prirodne znanosti u HAZU, a obnašao je i dužnost predsjednika Odobra za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

Stavovi izneseni u komentaru održavaju stavove autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala srednja.hr