Donosimo pismo kojim je Brando odbio primiti Oscara za Kuma
Danas su rijetki trenutci da netko odbija zasluženu nagradu, no 1973. Marlon Brando iznenadio je sve prisutne kada je odbio primiti Oscara za glumu Vita Corleona u Kumu. Razlog tomu objavio je u pismu, koje je Shasheen Littlefeather, američka Indijanka, pročitala medijima, a koje vam u cijelosti donosimo.
Marlon Brando
Marlon Brando u svijetu je ostao zapamćen kao jedini glumac koji je ikada odbio Oscara. Koji su razlozi njegova odbijanja pročitajte u pismu koje je 1973. objavio kao obrazloženje, objavljeno na stranicama New York Timesa.
Dvjesto godina govorili smo Indijancima da se bore za svoju zemlju, život, obitelj i pravo na slobodu. Govorili smo im: ‘Položite svoje oružje, prijatelji, i ostat ćemo zajedno. Samo ako spustite oružje, prijatelji, možemo govoriti o miru i dogovoru koji će biti dobar za vas’.
Nakon što su položili oružje, pogubili smo ih. Lagali smo im. Izgnali smo ih s njihove zemlje. Natjerali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskoga sporazuma, ugovora za kojega smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život, koliko dugo život postoji. A prema svim interpretacijama povijesti, s koje god strane pogledamo, koliko god uvrnutima, nismo učinili ništa dobro za njih. Nezakonito smo postupali, niti smo bili pravedeni. Ne treba nas čuditi da, što se njih tiče, ne moramo vratiti njihove ljude, niti živjeti u skladu s dogovorima. Nama je dano prirodno pravo da napadamo prava drugih, otimamo njihovo vlasništvo i uzimamo njihove živote, dok oni brane svoju zemlju i slobodu; dano nam je pravo da njihove vrline prikazujemo kao zločine, a naše razvrate kao vrline.
No, postoji jedna stvar koja je iznad ove perverzije, a to je ogromna presuda povijesti, koja će nas sigurno osuditi. Ali brinemo li mi o tome? Kakav je to šizofreni moral koji nam dozvoljava da cijelim svijetom prenosimo poruku da živimo po danim obvezama, kada svaka stranica povijest govori suprotno; kada su svi žedne, gladne i ponižavajuće dani i noći posljednjih 100 godina života američkih Indijanaca tomu potpuno proturječni?
Čini se da je poštovanje principa i ljubavi prema susjedima postalo disfunkcionalno u ovoj zemlji te da je sve što smo učinili, sve što smo postigli našom moći, zapravo samo ubijanje nade u novostvorenim državama u ovome svijetu, prijateljskim i neprijateljiskima. To je nehumano i dokazuje da ne živimo prema dogovorima koje smo sklopili.
Možda si u ovom trenutku govorite – kakve to veze ima s dodjelom Oscara? Zašto je ova žena ovdje, upropaštava vašu večer, upliće se u vaše živote stvarima koje nas se ne tiču i koje nisu naša briga? Trati vaše vrijeme i novac te upada u vaše domove.
Mislim da je odgovor na ova neizgovorena pitanja činjenica da je upravo društvo pokretne slike odgovorno za degradiranje Indijanaca i ismijavanje njihova karaktera kao svako drugi, opisujući ih kao divljake, opasne i zle divljake.
Dovoljno je teško djeci odrastati u ovakvomu svijetu. Kada indijanska djeca gledaju televiziju i filmove te kada vide kako se njihova rasa prikazuje na filmovima, njihovi umovi ostaju povrijeđeni na načine na koje ne možemo ni zamisliti.
U posljednje vrijeme bilo je nekoliko laskavih pomaka u ispravljanju ove situacije, ali prelaskavih i premalo ih. Stoga kao član ove profesije i kao građanin SAD-a, ne mogu večeras primiti ovu nagradu. Mislim da je dodjeljivanje i primanje nagrada u ovom trenutku u ovoj državi neprilično sve dok se stanje Američkih Indijanaca u zemlji drastično ne promijeni. Ako već ne čuvamo našu braću, ne moramo biti njihovi pogubitelji.
Došao bih ovdje večeras kako bih vam to direktno rekao, no osjećao sam da će možda više koristiti ako odem u Wounded Knee, pomoći spriječiti uspostavu mira koji bi bio nečastan sve dok mjeri rijeke bude tekle i trava rasla.
Nadam se da oni koji slušaju neće na ovo gledati kao nepriličan upad, već kao na pošten pokušaj fokusiranja pozornosti na pitanje, koji vrlo dobro može odrediti ima li ova zemlja pravo reći od ovog trenutka nadalje da vjeruje u neotuđiva prava svih da ostanu slobodni i neovisni na zemlji koja je poduprijela njihov život dalje nego što seže pamćenje.
Hvala vam svima na dobroti i uljudnosti prema gospodični Littlefeather.
Hvala svima i laku noć!
Tekst je orginalno na engleskom objavljen u New York Timesu, a možete ga pročitati ovdje.
