Dosta neugodno: Kako su psovke postale najčešće poštapalice?
Koliko puta dnevno se zapitate zašto koristite baš te riječi koje koristite? Zašto govorite ovaj jezik i zašto se on razlikuje od nekog drugog? Zašto je netko odlučio da će se drvo zvati ‘drvo’? Zašto se kaže gospodin, ali postoji razlika između gospođe i gospođice? Zanimljiva su to pitanja na koje je moguće dati puno odgovora, ali nećemo sada komplicirati. Zanima nas nešto drugo, a to su – psovke.
Foto: pixabay
Psovke su sasvim normalan dio svakodnevnog govora, do te razine da postaje čudno kada ih netko ne koristi. Osim u javnim prigodama, kada su one izostavljene, u pravilu. Postoji li bolja stvar nego kad nekome slučajno ‘pobjegne’ jedna, pa onda to kamere zabilježe i postane glavni hit na Internetu u roku od nekoliko sati?
Iz nekog razloga, psovke nas oduševljavaju. Volimo ih govoriti, pogotovo naše koje su tako jake riječi, kvalitetne za izgovoriti ih. Praktički se ne morate ni truditi ih izgovoriti, dovoljno je da samo malo ‘opustite’ jezik i one će se već nekako tu stvoriti. Ionako su to samo psovke, to ništa ne znači, zar ne?
Riječi mogu biti bolne za druge
Krivo. Riječi imaju itekako veliku težinu. Razmislite malo: udariti nekoga je apsolutno neprihvatljivo, ali zato ga se može vrijeđati, ponižavati i ogovarati. U teoriji ni to nije dozvoljeno, ali u praksi je ipak nešto drugačije. I iako su to samo riječi, one nanose bol bez imalo problema. koliko ste se puta samo osjećali loše zbog nečega što je netko rekao?
Isto je tako i sa psovkama. Ako se koriste pogrešno, nanose bol (kao i sve ostale riječi). No, stvar sa psovkama jest ta što one imaju značenje koje svi samo ignoriramo. Realno, koliko puta dnevno kažete psovku, a da ju zaista mislite, da ju zaista želite reći? Ili se češće dogodi da je riječ o poštapalici, o riječi koju koristite kada vam nedostaje neka prikladnija?
Zašto smo uopće odlučili da su psovke psovke? Zašto smijemo reći da se netko seksa, ali ne i da se je*e? Zašto prva riječ ne mora biti cenzurirana, zašto druga da? Zašto prvu rijetko kada koristimo, dok je za drugu pak izazov pronaći kontekst u kojem NE može biti upotrebljena. Tko je odlučio da je jedno okej, a drugo ne, iako je opisana identična radnja?
Ono što je još zanimljivije jest da inače govorimo ono što mislimo, OSIM kad su u pitanju psovke. Ili je to barem ono što govorimo sami sebi i kako si objašnjavamo korištenje ‘nepristojnih’ riječi. Zašto onda koristimo riječi koje ne želimo koristiti? Zašto su nam kao djeci najzanimljivije riječi koje su ‘zabranjene’ i ‘zločeste’?
Izražavanje osjećaja
Riječ je o fenomenu koji je potrebno promatrati iz različitih perspektiva: lingvisti, psiholozi i sociolozi se bave ovim fenomenom, a kako piše Time, psovke nam pomažu da izrazimo vlastite osjećaje, da imamo ispušni filter i da sve izbacimo. Također, psovke su vrlo direktne, za razliku od ostalih riječi.
Ako malo bolje razmislite, tek to nema smisla. Riječi koje koristimo kao poštapalice, pa su samim time izgubile na značenju, uspijevaju prenijeti više značenja nego riječi koje pobliže objašnjavaju tu pojavu? Vjerujte, i nas je zaboljela glava od ove rečenice. No, jezik je društveni konstrukt koji nema previše smisla, kao ni puno stvari. Odnosno ima smisla, pa ne čudi što je samo gospodin, a postoje gospođa i gospođica (iako bi se sada trebao upotrebljavati samo izraz gospođa).
Ono što je poanta priče jest ta da su psovke odabrane kao riječi koje će se koristiti potpuno random – ne postoji nikakav razlog zašto bi izraz ‘je*i ga’ trebao imati više značenja od izraza ‘a što sad’. Iz navike, prije posežemo za psovke. A zašto? Jer smo negdje čuli i skupili. Psovke su dosta vulgarne i često znak siromašnog vokabulara, no i dalje ih svi koristimo. Zašto?
Kompleksno je to pitanje na koje je teško dobiti odgovor, no jedno je sigurno – svatko od nas se može potruditi promijeniti to. Ako ništa, zato da psovke dobiju na težini pa kad ih zaista želite iskoristiti, da to onda tako i zvuči. A ne onako, bez veze, poštapalački…
