Dražen Lalić: Jesam li za studentski bojkot ili protiv njega
Povodom izlaska nove knjige ‘Pet kriznih godina’ sociologa Dražena Lalića uz dozvolu autora donosimo tekst koji je 2009. godine objavljen u listu Identitet s naslovom ‘Jesam li za studentski bojkot ili protiv njega’. Lalić je tom prilikom secirao i danas živo pitanje opravdanosti studentskih zahtjeva za besplatnim visokom obrazovanjem, a u skopu knjige dodao je i komentar tadašnjih zbivanja s vremenskim odmakom.
Ili si s nama, ili si protiv nas. Te sam se zlokobne ( iza toga uglavnom ne slijedi mirotvorno djelovanje ) poruke naslušao, poput mnogih drugih, u neka tegobna vremena. Nekoć sam je i sam izgovarao, ne sumnjajući u opravdanost svoga stajališta i društvenu korist pripadajućeg djelovanja. tek se kasnije kod mene uključilo prvo slabo – malo tko je u nas jako obasjan spoznajom – a potom i možda manje slabo svijetlo sumnje, koje je veznik ili sve više pretvaralo u veznik i u mom rječniku. I s vama sam i protiv vas (vašeg mišljenja/djelovanja), zato što mislim kako ste u nečemu u pravu, ali u drugome pak niste.
Usamljena, hladna pozicija. Dosljedno se držati svoga mišljenja ka ono nije poželjno većini uglavnom znači biti osamljen, dok mnogi drugi kolektivno okreću glavu od tebe, ako te već otvoreno ne napadaju. Kasnije su došle neke utjehe, ponajprije one intelektualne. Primjerice, naslov i poruka eseja ‘I’ nadrealiste Vasilija Kandinskog iz kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća kojim je proročki najavio doba u kojem će se nastojati prevladati zlosretno ‘ili’ iz njegova vremena.
U poslijednje vrijeme naša javnost, ionako uznemirena političkim razmiricama i društvenim problemima, suočena s navodnom nužnošću jednog opredjeljenja: je li za studentski bojkot i zahtjev za besplatnim visokoškolskim obrazovanjem, ili je protiv toga. osobito su se s tom dvojbom suočeni predvodnici javnog mnijenja, koji su se s obzirom na taj bojkot uglavnom svrstavali na ovu ili onu stranu.
Ispočetka je bilo mnogo više onog pro: mnogi su intelektualci i javni ljudi na brzinu davali punu potporu studentima, bz da su dobro promislili što podržavaju. Kod nekih koji su tako reagirali mogla se jasno razabrati osviještena ili potisnuta grižnja savjesti, i to zbog mnogočega: neragiranja na dugogodišnju pogrešnu obrazovnu i drugu politiku vlasti, pristajanje na tu politiku zbog svojih sitnih interesa, nastojanja da se ne zamjere vladajućima, te sličnoga. Čitajući u novinama njihove javne potpore studentima, pomišljao sam kako će neki od tih ljudi, kada se bojkot obustavi te Primorac, Sanader i njihovi komesari ponovno zgrabe kormilo visokoškolskog obrazovanja, davati izjave kako su studenti bili sasvim u krivu. ‘Ali nema carskog puta u servilnost. To je varanje, uvreda, osuda braće’, kako upozorio Albert Camus. U ovom slučaju i ‘male braće’ i ‘malih sestara’ – studenata koji od nas starijih ponajprije trebaju zahtijevati iskrenost u ravnopravnom dijalogu.
Dva dana prije nego sam otputovao u Kanadu, gdje ću od svibnja do kolovoza 2009. djelovati kao gostujući profesor Sveučilišta Waterloo, studentski aktivisti s mog Fakulteta političkih znanosti zamolili su me da održim predavanje u sklopu slobodne nastave koja se održavala za blokade (u međuvremenu je obustavljena: trajala je tjedan dana) te visokoškolske ustanove. Predavanje s naslovom ‘Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji u Hrvatskoj’ Održao sam 27. travnja. Nakon uvodnog izlaganja povela se rasprava, što je bilo očekivano, o studentskim blokadama i uopće visokom obrazovanju u nas danas. Neki od stotinjak prisutnih studenata nisu bili zadovoljni mojim stajalištima o toj problematici.
Kasnije su mi pojedini rekli kako su od mene, kao pretpostavljenog istomišljenika, očekivali nepodijeljenu potporu, a ne sustavnu i teorijski određenu analizu o blokadi i studentskim zahtjevima, te o položaju i funkcioniranju sveučilišta u Hrvatskoj.
Tu sam problematiku analizirao polazeći od konepta otvorenog društva. Sažeto: otvoreno je društvo, prema filozofu Karlu R Popperu, ono u kojem pojedinac može aspirirati da mijenja historiju, u kojem je budućnost prepoznata kao nezadana, koje je utemeljeno na racionalnom i kritičkom mišljenju te prevladavanju dogmi i vječnih istina u kojem su istine i informacije dostupne svima pa ,i djeci i običnim ljudima’ (kako je istaknuto u njegovoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji), i slično. Ali, u otvorenom društvu pojedinac treba biti suočen s osobnim odlukama te biti odgovoran prema sebi i drugima kako je Poooer ustvrdio, potrebno je ‘nastojanje da budemo racionalni, da se odreknemo zadovoljavanja barem nekih emotivnih društvenih potreba, da priskrbimo za sebe i da preuzmemo odgovornost’.
Slijedom tog koncepta, podržao sam akciju studenata, ali i kritizirao neke aspekte njihovog glavnog zahtjeva. Smatram kako svi mladi ljudi, bez obzira potječu li iz siromašnih ili bogatijih obitelji, pripadaju li većini ili nekoj od manjina (uz ostalo, rekao sam kako bi mlade Romkinje trebale sjediti na predavanjima, umjesto da do početka dvadesetih godina svoga života već imaju dvoje ili troje djece), morali imati pristup obrazovanju kao vrhunskom općem dobru, dakle onome koje treba biti dostupno svima.
Podržavam tu akciju zato što je ne samo obrazovna nego i ukupna politika državne vlasti prema mladima već predugo pogrešna i s onu stranu (naprednije) sutrašnjice, te zato što mladi trebaju za sebe izboriti politički subjektivitet. Takav subjektivitet mnogo više imaju druge skupine koje su više vezane za prošlost nego za budućnost: branitelji (različite udruge), stariji (stranke umirovljenika, od kojih jedna već šestu godinu sudjeluje u vlasti) te neke druge.
S druge sam strane podvrgao kritici neke aspekte studentskog zahtjeva za potpuno besplatnim obrazovanjem. Založio sam se s tim u vezi za građanski egalitarizam, a ne onaj realsocijalistički: za jednakost šansi, a ne ishoda. Svi nadareni i marljivi mladi trebaju dobiti priliku da počnu besplatni studij, ali samo oni koji su zaista vrijedni i uspješni moraju do kraja studirati bez plaćanja.
Predložio sam čak da se po uzoru na Titov fond iz doba ranijeg režima formira Mesićev ili, ako je većini tako draže, čak Tuđmanov fond za povoljno stipendiranje talentiranih studenata iz siromašnih obitelji. Ali, izrazio sam uvjerenje kako studenti, njihovi roditelji i obitelji u cjelini trebaju prihvatiti svoj dio odgovornosti za stjecanje znanja na fakultetima i studijima, posebno zato što naša država ne pliva u parama, a da se negativan učinak teške gospodarske krize tu i ne spominje. Drugim riječima, znatan dio studenata i njihovih obitelji treba, u skladu sa svojim mogućnostima sudjelovati, u osiguravanju financijskih i drugih resursa nužnih za studiranje, zajedno s državnom vlašću koja bi najviše trebala izdvajati za tu prevažnu svrhu.
Studenti koji su došli na to predavanje uglavnom se nisu suglasili s mojim stajalištima. Osnovni razlog: njihovo je stajalište distributivno, a ne proizvodno; uvjereni su kako vlast, koja ‘šakom i kapom’ troši na nepotrebn mostove, ogromne dotacije Crkvi i slične svrhe, ima prostora za izdašnije financiranje visokog obrazovanja. Međutim, o toj smo problematici vodili tolerantnu i argumentiranu rasravu, na čemu sam im zahvalan.
Ovdje u Kanadi proteklih dana s velikim zanimanjem, posredstvom internetskih portala, pratim razvoj situacije vezan za studentski bojkot. Posebno mi je pala u oči analiza mladoga intelektualca Srećka Horvata koji je u svom blogu u internetskom izdanju Večernjeg lista upozorio kako bi se mi u Hrvatskoj ‘lako mogli naći u situaciji da imamo američki model obrazovanja u kojem će studenti nakon diplome još desetak godina morat otplaćivat kredit koji im je omogućio da uopće dođe na fakultete’.
Eto do čega smo došli u ovoj histeriji vezanoj za studentski bojkot: da se mala i velika djeca zastrašuju kako će naš sustav obrazovanja postati sličan američkom visokoškolskom sustavu – koji je najkvalitetniji na svijetu. Umjesto da se ova situacija iskoristi u svrhu dizajniranja su stava u kojem će se prihvatiti najbolji elementi svjetskih dostignuća i prilagoditi našem kulturnom i ekonomskom kontekstu, u Hrvatskoj je s tim u vezi dominantan diskurs ‘uzmi ili ostavi’. Ili ste za bojkot studenata i za besplatno visoko obrazovanje, ili ste protiv toga. Eto, s obzirom na to i mnoga druga politička i društvena pitanja, ja sam negdje u sredini. Ako je u nas uopće moguće otvoreno biti u sredini.
Ovaj tekst je objavljen u svibnju 2009. godine u listu Identitet, a preuzet je iz autorove nove knjige ‘Dražen Lalić: Pet kriznih godina. U spomenutoj knjizi je tekstu dopisana dodatak odnosno komentar koji donosimo u nastavku. Tekst je preuzet uz dozvolu autora.
Tekst o dvije važne teme. Prva problematizira studentski bojkot na nekoliko fakulteta i zahtjev za besplatnim visokoškolskim obrazovanjem Druga je tema položaj javnog intelektualca: u članku je izložen prizor iz života jednog takvog ili koji se barem takvim doživljava u društvenom svijetu. Javni intelektualac po definiciji ima manjinsku, ili izdvojenu poziciju. Posljednje znači da je u potencijalnom ili stvarnom sukobu s onima koji su većina ili smatraju da će to postati. Tako sam i na javnom predavanju (preciznije: razgovoru sa studentima nakon kraćeg uvodnog izlaganja) održanome na Fakultetu političkih znanosti došao u spor s aktivistima koji se nisu slagali s nekim mojim stavovima (na druge, kojima podržavam njihov bunt, nisu imali primjedbi) o njihovim zahtjevima i nekim aspektima problematike visokoga obrazovanja kod nas. U članku nisam napisao, valjda sam mislio da to nije važno, kako je među nekoliko mladih koji su me tom prilikom gorljivo kritizirali bila moja najstarija kći, tada 22-godišnja studentica sociologije na Filozofskom fakultetu i aktivistica prosvjeda. Sad mi je pak žao što nisam zabilježio žustri dijalog koji sam vodio s njom i nekim njenim kolegama. Razmišljajući u razdoblju koje je uslijedilo (u Kanadi sam imao dovoljno vremena za umovanje) o njihovim argumentima prihvatio sam da su djelomice opravdani, svakako onaj kako je zbog teškog socijalnog položaja mnogih mladih i njihovih roditelja potrebno dati šansue za obrazovanje i siromašnima, koji je u posljednjih pola desetljeća krize dobio dodatnu težinu. Ali nisam odustao od svojih temeljnih teza iznijetih u tom nastupu, svakako jednom od najzanimljivijih u mom profesionalnom i javnom životu. Od svojih stavova, znam, nije odustala ni moja kćer.
