‘Dvije crte plavo’: Na kazališnim daskama o problemima tinejdžerske trudnoće
Na repertoaru zagrebačkog Teatra Exit se od ovoga tjedna nalazi nova predstava, ‘Dvije crte plavo’. Nastala prema motivima istoimenog romana Rosie Kugli, predstava se obraća najprije mladima, a tema joj je odgovorno spolno ponašanje. U gotovo sat vremena, koliko predstava traje, pratimo emotivna previranja trudne maturantice Vite i njezinu unutrašnju borbu da donese odluku s kojom će moći živjeti.
Foto: Mirko Cvjetko
Ove srijede je u zagrebačkom Teatru Exit pretpremijerno izvedena predstava ‘Dvije crte plavo’. Predstava je nastala prema motivima istoimenog romana Rosie Kugli, a gledamo je u koprodukciji Teatra Exit, Teatra Puna Kuća i Gradskog kazališta Sisak.
Mlada glumica Sara Moser izvanredno je utjelovila lik Vite, trudne maturantice, dok Svetlana Patafta nosi čak četiri uloge: Vitinu majku, tetu, prijateljicu te ginekologinju. Režiju i dramaturgiju potpisuje Frana Marija Vranković, a autor glazbe koja, uz vrlo jednostavnu mizanscenu, zapravo jedina naglašava emotivnu priču, je Lazar Novkov.
Priča započinje dolaskom vidno uznemirene Vite svojoj veseloj teti. U uvodnom dijelu gledamo komešanje Vite koja ne zna kako da teti da do znanja da je trudna, i u trenutku kada teta odlazi Viti po bočicu vode, počinju Vitine analepse isprepletene s monologom njezinih misli.
Kroz Vitine misli i razgovor s, najprije, najboljom prijateljicom, pa kroz telefonski razgovor s Ogijem, ocem djeteta, zapravo slažemo kockice radnje i doznajemo detalje.
Razbijanje predrasuda
Vita je maturantica gimnazije, s odličnim prosjekom i najzgodnijim dečkom u školi, a od nedavno je i trudna. Pokušava pronaći pomoć kroz razgovor s prijateljicom, iz posve razumnog straha ne može to reći roditeljima, Ogi je predstavljen kao pomalo nezainteresirana osoba i ženskar, pa onda odlazi teti.
Iako ne zvuči kao nešto značajno, činjenica da je Vita maturantica gimnazije, k tome još odlikašica koja želi upisati fakultet, zapravo je vrlo bitna. Samim time se kroz predstavu razbija mit da se trudnoća u tinejdžerskoj dobi ne događa u gimnazijama, već da je moguća samo u strukovnim školama, što je i dalje stav kojeg se mnogi drže.
Predstava i emotivna izvedba Sare Moser kao Vite dokazuju kako je to moguće apsolutno svima koji prilikom spolnog odnosa ne koriste adekvatnu zaštitu.
Vita je vrlo bistra i pametna djevojka, govori kako je bila prvakinja na županijskom natjecanju upravo iz biologije, da je znala apsolutno sve o kontracepciji, ali trenutak vlastite gluposti i Ogijevog ‘pazit ću’ je presudio i doveo do neželjene trudnoće.
Ne postoji univerzalno rješenje
Lik oca djeteta, Ogija, se javlja kroz Vitin razgovor s drugima i u jednom telefonskom pozivu s Vitom. Zove je samo da javi da ga nema deset dana jer je na putovanju sa Sarom, što Viti samo potvrđuje da s njim o svojoj trudnoći, o njihovom djetetu, ne može razgovarati. Odluku mora donijeti sama.
Vita razmišlja o obje opcije: o tome da zadrži dijete i o tome da abortira. U predstavi gledamo njezinu svađu sa samom sobom i to kako je svaka opcija emotivno uništava. Premlada je da zadrži dijete, od riječi ‘mama’ joj se koža ježi i ima noćne more s urlajućim bebama, a s druge strane se plaši abortusa, plaši se posljedica i mogućnosti da je nikada neće prestati peči savjest ako to učini.
Treća opcija ne postoji. To joj kaže i prijateljica, a ginekologinja joj, nakon potvrde da je trudna, samo govori da će sve biti u redu. Na koncu priznaje teti kao jedinoj odrasloj osobi s kojom može razgovarati.
Nakon prvotnog šoka, zaključak do kojeg dolaze je taj da je Vitino tijelo samo njezino, da će donijeti odluku koja će odgovarati njoj, a uz entuzijastične povike da ona to može i da će moći živjeti s bilo kojom od te dvije odluke, za koju se već odluči, predstava završava. Tako nam ostavlja otvoreni kraj, jer ne znamo za što se Vita odlučila – abortus ili porod.
I baš je zbog toga predstava ispunila svoj cilj u naumu da osvijesti gledatelje, da pokaže moguće posljedice, a ne da bilo kome na ikoji način govori što treba u tom trenutku učiniti. Jer ne postoji univerzalna ispravna odluka, već je svatko treba donijeti za sebe.
Foto: Mirko Cvjetko
Razgovor sa stručnjakinjama
U Hrvatskoj je prema posljednjim statističkim podacima prosječna dob u kojoj djevojčice stupaju u spolne odnose 17 godina, dok dječaci postaju spolno aktivni sa 16 godina. Prošle su godine 987 tinejdžerica postale majke, a 157 njih odlučilo se za prekid trudnoće, pri čemu više od 90 posto svih tih djevojaka nije željelo ili planiralo trudnoću. Glumac Goran Grgić na samome kraju predstave izdiktira ove informacije kako bi prisutnima bilo jasnije da tinejdžerske trudnoće nisu nešto što se događa samo drugima ili na televiziji, već da se događa u našem okruženju i da se, zapravo, može dogoditi svakome tko se ne štiti.
Nakon svake izvedbe slijedi razgovor kojeg će voditi psihologinje Silvija Stanić i Marina Trbus iz udruge roditelja ‘Korak po korak’. Na pretpremijeri predstave, ove srijede, razgovor je vodila Silvija Stanić, koja je istaknula neke probleme iz vlastitog iskustva. Nekih problema smo gotovo svi svjesni, kao što je činjenica da se o kontracepciji ne razgovara na pravi način, da s roditeljima nikako ili rijetko možemo razgovarati o seksualnosti, a tu su i neki praktični problemi, poput cijene kontracepcije ili mjesta u trgovini na kojem se nalaze prezervativi. Također je istaknula i tužnu činjenicu da otac djeteta u velikom broju slučajeva ne sudjeluje u priči, da su slučajevi u kojima otac ostaje i brine se o djetetu i majci zapravo vrlo rijetki.
– Maloljetničke trudnoće velik su problem o kojem se u Hrvatskoj još uvijek ne govori dovoljno. Osjećaj krivnje, zabrinutost, neizvjesnost i strah samo su neke od emocija s kojima se mladi moraju suočiti u takvim situacijama, a ključna podrška partnera, obitelji, prijatelja i okoline često izostaje te su prepušteni sami sebi. Rad naše udruge usmjeren je i na edukaciju mladih o odgovornom spolnom ponašanju, ali i pružanje podrške kad se maloljetnička trudnoća dogodi kroz naše savjetovalište u Zagrebu ‘Mama je mama‘. Tu je i stranica Maloljetni roditelji gdje imaju priliku postaviti pitanja nizu stručnjaka, poput liječnika, psihologa, pravnika i socijalnih radnika. Velika nam je čast što smo partneri ovog projekta te imamo priliku dodatno educirati mlade o važnosti odgovornog spolnog ponašanja, ali i roditelje i odgojno-obrazovne djelatnike. Pred svima nama stoji važan zadatak – pomoći djeci da se ponašaju odgovorno, izjavila je Silvija Stanić, izvršna direktorica Udruge roditelja ‘Korak po korak’ i voditeljica projekta ‘Mama je mama’.
Može li škola pomoći?
Na pretpremijeri predstave su bila i dva učenička doma, učenici čak 11 srednjih škola, četiri osnovne škole i njihovi profesori. Oni su dobili priliku komentirati predstavu, postaviti pitanja ako ih nešto zanima ili progovoriti o vlastitim iskustvima.
Profesorica jedne strukovne škole je tako odgovorila na pitanje Silvije Stanić o tome postoji li način da škola izađe u susret djevojkama koje u toj dobi ostanu trudne. Profesorica je s publikom podijelila slučaj iz škole u kojoj predaje i opisala da škola zbilja može pomoći mladim trudnicama, čak i najmanjom sitnicom kao što je odgovaranje i pisanje ispita prema dogovoru.
Cilj: Potaknuti ljude da razmišljaju o spolno odgovornom ponašanju
Istraživanje koje je Udruga roditelja ‘Korak po korak’ provela prije dvije godine u okviru projekta ‘Mama je mama’ pokazalo je da 85 posto roditelja smatra da će razgovor djeci pomoći da se ponašaju odgovorno i donesu bolje odluke, a čak 77 posto roditelja smatra da se u školi nedovoljno obrađuje tema seksualnosti i odgovornog spolnog ponašanja. Istovremeno se pokazuje da mladi sve ranije stupaju u spolne odnose te ne dobivaju dovoljno informacija o spolno odgovornom ponašanju.
– Vjerujemo da će ova predstava, s izrazito aktualnom temom o kojoj se često šuti, izazvati velik interes javnosti, osobito predstavnika škola i učenika koji iz dana u dan traže odgovore na brojna pitanja o spolnosti i prevenciji rizičnog ponašanja. Izuzetno mi je drago što je kroz suradnju s Udrugom roditelja ‘Korak po korak’ došlo do ovog projekta jer je riječ o temi od velike važnosti, pri čemu su edukativne predstave odličan pristup i kanal komunikacije prema adolescentima i mladima, izjavila je Svetlana Patafta, a na kraju predstave je istaknula kako je cilj predstave potaknuti ljude da razmišljaju o spolno odgovornom ponašanju, te da predstava nije napravljena kao ‘predstava za djevojke’, već je namijenjena apsolutno svima: mladima koji tek otkrivaju seksualnost i spolne odnose, koji uče o odgovornom spolnom ponašanju, profesorima čija je zadaća da svojim učenicima na pravi način prenesu znanje i roditeljima koji ponekad ne znaju na koji način razgovarati o seksualnosti i spolnim odnosima s vlastitom djecom.
Predstava na snažan i emotivan način, uz dozu crnog humora, pogađa točno ‘u sridu’. Likovi su odlično portretizirani, jezik i način shvaćanja svijeta u očima tek punoljetnih osoba su prikazani bez imalo pretjerivanja i karikaturizacije, a Sara Moser fantastično prenosi koktel svih emocija prema i na publiku. Predstava je to koja zbilja educira svoju publiku i otvara vrata razgovoru o odgovornom spolnom ponašanju koji je svima prijeko potreban, a prije svega mladima.
