Veliki prije svega zagrebački, a svakako i hrvatski književnik August Šenoa 1877. godine je u ‘Viencu’ napisao feljton posvećen Zagrebuljama. To su bile one djeve iz glavnog grada, kroz koje je on prokazao malograđanštinu, koje nisu željele govoriti hrvatskim jezikom nego su se upuštale u ono što je Šenoa pogrdno nazivao švapčarenjem ili njemštukarstvom. No uz sve to, opisao je i druge osobine ondašnjih djevojaka iz Zagreba, a dao je i druga predviđanja o tome kako će glavni hrvatski grad izgledati za 500 godina. Evo točno 138 godina poslije ocijenite sami je li i u kojoj mjeri bio u pravu.
Prije 138. godina veliki hrvatski književnik August Šenoa, tada i urednik Vienca, objavio je u ovom časopisu ironični i cinični feljton naziva Zagrebulje. U njemu je ovaj Zagrepčanin, iskazao svoje protivljenje i prokazao snobovsko, a ujedno i malograđansko ponašanje, a i opterećenost trivijalnostima svojih sugrađanki. Dao je i neka predviđanja o tome kako će Zagreb izgledati za pola tisućljeća, a evo na negdje malo manje od trećine tog puta provjerimo je li i u kojoj mjeri bio u pravu. U prvoj rečenici odmah iskazuje nadu, u kontekstu tada pomodnog švapčarenja da će se i za 500 godina u glavnom gradu Lijepe naše zboriti hrvatskim. Jesu li bilivit, frendica i spika, zamijenile cajtnot, iber i šprehu?
Zagrebulje
Draga hrvatska čitateljice, koja ćeš živjeti u gradu Zagrebu poslije 500 godina, tebi da reknem danas riječ. Nadam se svakako da nas donde neće biti izjeli kojekakvi mili prijatelji kojih, hvala Bogu, imamo ko na krunici zrnja, nadam se da će Zagrepkinje i onda hrvatski čitati, pače više nego sada. Ti ćeš živjeti u svjetskom gradu Zagrebu, šetati po korzu kraj obale savske, ti ćeš gledati kako dolaze dvokatni parobrodi iz Crnog mora do Zagreba, ti ćeš velikom kazalištu na Ciglani gledati prvu junakinju mostarskog ili slušati prvog tenora sarajevskog kazališta, koji su došli u Zagreb ‘gostovati’.
Ti ćeš biti uopće velegradska gospođica. No radoznala bit ćeš sigurno kako
god i sadanje djevojke, jer se ta ženska vlastitost nikada ne mijenja. Zato će ti se možda nametnuti
pitanje: Kakve bijahu Zagrepkinje prije 500 godina? O tom hoću da ti koju reknem.
Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti. Zagrepkinje su Hrvatice; to je onako teoretička definicija. No praktički je to kadšto vrlo teško omjeriti, te si više puta u neprilici pred Zagrepkinjom kao pred kakvom morskom životinjicom za koju prvo ne znaš je li životinjica, je li biljka je li kamen. Svaka Zagrepkinja ima bez sumnje srce; da li svaka ‘srca’ ima, ne bih znao reći. Nemoj se pri tom nimalo osvrtati na naše današnje pripovijesti, , jer se u pripovijesti uopće ljubiti, dakle ‘srca’ imati mora.
To ti dakle stoji samo na papiru. Ljubav može biti općenita ili posve privatne naravi. Privatnih osjećaja ima, dakako, i danas.
…
No da te dugo ne mučim općenitim refleksijama, pripovijedat ću ti biografiju kakve god Zagrepkinje od godine 1877. Recimo, otac joj je veliki gospodin s velikom plaćom ili trgovac s dvokatnom kućom. Prve dane mladosti proživi pod paskom vjerne sluškinje koja se uspela do tolike noblese da je počešljana poput gospoje, da njemački pentati umije, a hrvatski govoriti neće.
To su prvi počeci uzgoja. Djevojčica odlazi u školu. Često put je šalju zabrinuti roditelji u kakav zavod u Gradac i Beč, jer evo, u ovo doba postoji još turska carevina, mi smo Hrvati na međi barbarstva, a djevojku valja uljuditi. Zašto i ne bi? Roditelji beru lijepu hrvatsku plaću ili stekoše dosta hrvatskoga novca. Vama, dakako, neće toga trebati jer će se propast turske carevine u vašim školskim knjigama valjda računati u srednji vijek.
Djevojčica nauči čitati i pisati, dva tri komadića na glasoviru, uči i pet godina francuski i zapamti pet riječi. Ne bih ti pravo reći znao da li uči i misliti i osjećati; kuhanje malo kad umije, a hrvatski još manje. Vi ćete valjda imati po svojoj prilici ženski univerzitet, vama će, dakle, posao biti lakši. Ali djevojka – tj. kakvu sad opisujem – jest opet vještakinja. Ona ti umije prelijepo definovati sve moguće vrpce, bore, tunike, ovratnike, cipele, rupce i šešire. To joj je poglavita briga.
Mislim da bi mnoga Zagrepkinja bila dorasla akademičkim raspravama o tom predmetu. Tu je došla do vraška djelovanja, te nastaju ozbiljni časovi.
Mjesečina i mršava plinska svjetiljka sja među tamnim kestenima na Strossmayerovoj promenadi.
Noć je romantična. Po šetalištu obilazi jedno dvadesetak Zora, Ljudmila, Ljuboslava, Miloslava
i Branislava, a uz njih kreće se uzdišući četa mladih Zvonimira, Milivoja, Dobrislava, Branimira.
Kesteni dršću od silnih ljubavnih uzdaha koji se u lerhenfeldskom dijalektu uspinju k zvijezdama.
A o čem govore? Zvonimir dobit će naskoro službu, a Ljudmila veseli se uzdišući kako će joj lijepo pristati nevjestinska haljina. Valjda pogađaš konac toga lernhenfeldskog dijaloga pri mjesečini.
Za nekoliko mjeseci možeš u novinama čitati: ‘Gospodin Zvonimir uzimlje gospodičnu Ljudmilu.’
Zvonimir je veliki patriot, on će planuti za spas domovine, ukoliko to okolnosti dopuštaju; u više
sjednica govorio je žestoke rodoljubive govore. Ljudmila zaboravila povijest, zemljopis i slovnicu,
zaboravila je Chopina i Mendellsohna, zapamtila je iz Olendorfa samo bon jour i bon soir
, ostala
je vjerna samo
Bazaru
i
Korneliji
.
Zvonimir povrati se kući i oboje stanu zijevati u lerhenfeldskom
dijalektu. Zvonimir i Ljudmila imaju djece, same ‘slave’ i ‘slavice’, same ‘mire’ i ‘mile’, jer čovjek
narodan biti mora, pa je već i gospoja Ljudmila bila odabranicom u nekom narodnom društvu, ali i
mali „slavi” i ‘slavice’, te ‘mirčići’ i ‘milice’ izjavljuju svoja čuvstva opet lerhenfeldskim dijalektom, jer
se gospoji drukčije neće ili jer nijednog jezika na svijetu ne umije. I tako vam je to bez kraja i konca.
Romantične li biografije, je l’?
O takvih patriotičkih obiteljskih crtica mogao bih na stotine nacrtati,
bez kraja i konca, i pitao bih se pri tom: zašto u toliko mladih grudi mjesto ružice raste kopriva,
mjesto ljubice božur, mogao bih se pitati da l’ je kod babilonske kule postao hrvatski jezik samo zato
da čitamo u njem oglase i da tim jezikom deklamujemo kod parada, mogao bih ti, draga čitateljice,
poslije 500 godina doviknuti da sila Zagrepkinja od g. 1877, nemaju – ali čuj, pod mojim prozorom
sastalo se upravo pet-šest domorotkinja te preklapaju milo lerhenfeldskim dijalektom.
August Šenoa u ‘Viencu’ 1877. godine.
