[Glas čitatelja] Apel majke: Dosta je prepucavanja roditelja i nastavnika, trenutno najviše trpe učenici
Ovih dana dosta je rasprave oko preopterećenosti učenika u nastavi na daljinu. Da se nepotrebne svađe pokreću oko tog pitanja smatra majka jedne srednjoškolke, Tereza Gičevski, koja smatra da bi konstruktivni razgovor bio daleko korisniji. Na našu adresu za rubriku ‘Glas čitatelja’ pristiglo je njeno pismo u kojem iznosi kako se ovakve rasprave prelamaju preko leđa učenika, koji u ovoj situaciji najviše trpe. Pismo majke u nastavku prenosimo u cijelosti.
Foto: Christin Hume, Unsplash
Pratim po internetu raznorazne objave, od uputa ministrice Divjak, učenika, profesora, roditelja, dječje pravobraniteljice itd., jer imam kćer od 17 godina, dakle učenicu trećeg razreda srednje škole.
Ja sam kod kuće. Izliječeni sam onkološki bolesnik pod kontrolom, suprug, srčani bolesnik, dva infarkta i nedavno ugrađenim pacemakerom, živi i radi 500 km udaljen od nas, jer je bio ostao bez posla i s kćerkom provodim sate i sate pomažući joj u rješavanju zadataka putem online nastave.
Već duže vremena primjećujem preopterećenost, zasićenje i umor kod nje zbog ovakvog načina održavanja nastave. U početku sam mislila da se to događa samo njoj, a onda sam počela pratiti u medijima sve vezano za takav oblik učenja i otkrila da se i druga djeca susreću s istim problemom, a to je umor i preopterećenost i kod učenika i kod profesora i kod roditelje. Koronavirus je učinio svoje. Svi smo odjednom bili prisiljeni boriti se s nečim novim i nepoznatim. Moralo se prijeći i prilagođavati na online nastavu. I profesori i učenici i roditelji odjednom i potpuno nepripremljeni. I javili su se problemi: i kod profesora i kod učenika i kod roditelja. Krenule su optužbe, napadi, kako to kod nas već ide. Roditelji krive profesore, profesori smatraju da ih se ne razumije i međusobno prebacuju krivicu jedni na druge. Najviše trpe učenici koji gube sate pred računalima tražeći odgovore na Wikipediji, pomoć od roditelja, profesora i snalaze se kako znaju i umiju. Nemaju vremena za odmor, zabranjen im je izlazak iz kuće i napetost raste kod svih. Zar se ne može naći nekakav izlaz za sve dogovorom, tolerancijom, odvajanjem bitnog od nebitnog i tako olakšati svima, umjesto optužbi i prebacivanja krivice s jednih na druge?
Svaka čast profesorima koji su razumni i od učenika traže toliko koliko bi u ovoj teškoj situaciji bilo razumno.
Mogu sve razumjeti, trud profesora, zalaganje djece, ali, recimo, ne mogu shvatiti da vjeroučitelj daje učenicima zadatak da napišu i objasne sve o eutanaziji, a da im to nitko nije objasnio. Zašto? Učenik izgubi najmanje sat vremena da sve to odradi. A ima još takvih profesora koji od učenika očekuju ono što studenti rade za diplomski rad. Sva sreća takvi su u manjini, ali djeca moraju izvršiti ono što im je zadano.
Ne podcjenjujem niti jedan predmet i znam da svaki profesor smatra svoj predmet najvažnijim, ali budimo iskreni: jesu li vjeronauk i matematika zaista jednako važni i zahtjevni?
Nikoga ne želim osuditi i nemam pravo na to. Svima je jednako teško u ovoj situaciji. Svi su jednako u pravu i u krivu, ali to se ne smije lomiti na učenicima jer je došlo već dotle da trpi njihovo psihičko i fizičko zdravlje. Nikome, a najmanje njima, neće pomoći međusobne optužbe. Samo razgovorom, dogovorom i tolerancijom možemo pomoći jedni drugima jer smo, očito trenutno svi zapali u ćorsokak i samo strpljenjem, upornošću i nadom da će se sve ovo dobro riješiti u korist naše djece možemo uspjeti.
U tome treba pomoć ministrice i struke koji moraju prvenstveno razmišljati o učenicima i staviti se u njihov položaj, a svoje pretjerane ambicije u ovim teškim trenucima spustiti malo niže. Primjer bi im trebali biti liječnici i ostalo medicinsko osoblje kao i drugi djelatnici koji daju sve od sebe, pa i više od toga da pomognu oboljelima ne razmišljajući o svojim životima.
Budimo pošteni pa priznajmo: prosvjetni djelatnici ipak nisu u takvoj situaciji.
Dogovor, dobra volja i manje prepotencije i optužbi svima će nam daleko više pomoći, naročito našoj djeci koja to od nas očekuju i još uvijek se relativno dobro nose s gotovo nepodnošljivim stanjem u Hrvatskoj i ostatku svijeta. Stoga im pomozimo koliko god više možemo, a prepucavanja i nerazumijevanje ostavimo za neka druga vremena – ako ih već ne možemo potpuno odbaciti.
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka, Instagrama ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!
Za dodatan zanimljiv i koristan sadržaj pretplatite se na naš YouTube kanal.
U suradnji s NCVVO-om pokrenuli smo seriju podcasta na temu državne mature pod nazivom ‘U centru mature’, pa posebno koristan sadržaj na našem YouTubeu očekuje maturante i oni koji će to postati.
U suradnji sa studentima psihologije s FIlozofskog predstavljamo vam serijal “kako si?” u kojemu ćemo razgovarati o psihičkom zdravlju.
