[Glas učenice] Profesore smo bodrili tijekom štrajka, a zauzvrat dobivamo poniženje i nerazumijevanje
Štrajk u školama trajao je 36 radnih dana, a kako se odvijao prema cirkularnom modelu i kasnije frontalno, ukupno učenici u većini škola moraju nadoknaditi oko 16 dana. Nadoknade se odvijaju subotama, skraćeni su praznici i produljena nastavna godina. Ovo će biti jedno od najduljih polugodišta, a učenici se već sada pitaju kako sve izdržati. Na našu adresu pristiglo je pismo jedne zagrebačke gimnazijalke (podaci poznati redakciji, op. a.) koja tvrdi kako su učenici čitavo vrijeme štrajka pružali podršku nastavnicima. Zauzvrat, kaže, od profesora dobivaju nerazumijevanje koje ih koči. Pismo učenice u nastavku prenosimo u cijelosti.
foto: Marko Matijević|srednja.hr
Prošli su mjeseci, dani, sati, štrajk profesora je završio. Sve izgleda kao da se ništa neobično nije dogodilo. Mi učenici ostali smo zaboravljani u sjeni i s posljedicama, problemima bez mogućih rješenja koje pokušavamo riješiti danonoćnim učenjem i suzbijanjem vremena za izvanškolske aktivnosti. Nerazumijevanje profesora nas koči svaki dan i postaje sve jače i jače.
Vratimo se u prošlost samo dva mjeseca ranije. Sve je krenulo od borbe za prava i dostojanstvo naših profesora, stajali smo uz njih, bodrili ih i štrajkali, a što smo dobili: poniženje, nerazumijevanje i srditost. Postali smo još veći roboti sustava koji nas guši iz dana u dan. Nikoga ne zanima što je s učenicima danas, kako se taj štrajk odrazio na nas, koje su njegove posljedice? Opet nikoga nije briga.
Svi oni koji su se pozivali na prava učenika – ni njih nigdje nema, svi su nas zaboravili i odbacili. Mi smo ti koji sada krvavim znojem izvlače kraj s krajem, učimo od jutra do sutra, strepimo od svih mogućih odgovaranja jer nemamo vremena naučiti sve što se od nas traži. Od početka polugodišta učimo kampanjski jer svaki tjedan pišemo nekolicinu testova iz različitih predmeta. Očekuju se izvrsni rezultati od nas, ali nikog nije briga možemo li mi to psihički podnijeti, imamo li snage postići sve to. Dragi profesori, dali smo vam svoju potporu, pružite i vi nama razumijevanje. Mi nismo roboti koji mogu u jednom tjednu pisati četiri testa iz različitih predmeta i svaki dan biti pitani iz još drugih predmeta. Mi to više ne možemo, mi već u prvom mjesecu nemamo snage. Mi smo samo robijaši koji će do kraja lipnja postati nesposobni. Nada u bolje sutra umire, cijela školska godina, maturanti i svi ostali pate zbog posljedica.
Dosta nam je više navodnog uzajamnom poštovanja koje ne postoji, nadoknađivanja subotama samo zato da bi nastavni dan bio upisan. Mi nemamo vremena ni snage naučiti sve to, mi nismo roboti koji sve to mogu, ni vi ne bi mogli da ste na našem mjestu. Slobodno vrijeme smo izgubili i s tom činjenicom smo se pomirili, ne izlazimo iz kuće od kad je počelo polugodište jer smo pitani od prvog nastavnog dana ove godine. Već se sada raspadamo na dijelove, kako mislite održati nas na životu do kraja školske godine?!
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka ili Instagrama, ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!
