Hipiji su pojeli američku mladost. Nisi mogao uhvatiti curu ako nisi srao o duhovnosti. Studenti su pušili travu i balavili na prozirnu kvazi inteletualnu spiku. Sve je bilo u tonovima smeđe i tamno zelene. Dlake su bile u modi.
(pticica.com)
New York je izgledao kao set za film o postapokalipsi. Zapušten, prljav i gotovo napušten. CBGB je bio isti. Pijanci su brojali sitniš da kupe zadnje piće. U birtiji je bilo možda trideset ljudi. Na rasklimanu binu popela su se četvorica mršavih dripaca u uniformama uskih traperica i kožnih jakni. Izbrojali su do četiri i počeli stvarati grube, sirove i brze zvukove bez pauze. Nakon petnaest minuta stanu i dočeka ih zbunjeni muk publike, a oni bijesno bace instrumente i siđu s bine. Par minuta poslje vrate se, pokupe instrumente i odsviraju Blitzkrieg Bop.
Tako se počela kotrljati lavina panka. Ramonesi su bili jedna od prvih gruda koje su je pokrenule. U vrijeme kada se Hippie pokret polako rastapao, kada se rokenrol počeo gubiti u predugim solažama i preproduciranim albumim šezdeset osmaša , među neboderima New Yorka rađalo se čudovište koje će tresti novu generaciju. Rok je rodio kopile.
Joey, Johnny, Dee Dee i Tommy nisu znali svirati. Bili su klinci iz Forrest Hilla koji su se muvali po blokovima Queensa, žicali cigare, snifali ljepilo i slušali Stoogese. A onda je Johnny kupio gitaru. Sve je to u biti bilo jako jednostavno. Tri akorda, bez solaže i pop refren. Ramonesi su ipak bili više od toga. Bili su više od zbroja svojih djelova.
Kada su se pojavili bili su poput automobilske nesreće. Koliko god htio odvratiti pogled, ne možeš. Bendovi koji su dijelili njihovu CBGB sudbinu poput Televisiona iili Talking Headsa postigli su višu umjetničku razinu, ali pravi vođe ove rvolucije bili su Ramonesi. Njihova energija i uglazbljena glupost hvatali su klince kao groznica. Druge bendove se slušalo, ali oni su tresli.
Najjača stvar u svemu tome je to što u svemu nije bilo laži. Glazba koju su stvarali bila je jedina koju su znali svirati. U svemu nije bilo nimalo truda. Ramonesi nisu imali poruke, nije postojala nikakva lekcija. Na njihovim nastupima je bilo krvi i rigotine upravo u onoj mjeri koliko je bilo u njihovim životima, nikada više. Pokušali su biti normalni ali nisu uspjeli što zapravo nije ni čudo. Joey je bio čudak visok preko dva metra koji se bojao svoje sjene i patio od opsesivno kompulzivnog poremećaja. Johnny je bio vječito nadrkani klinac s frizurom debilkom, a Dee Dee sitni đanki i prilično neuspješna muška kurva. Bili su sve ono što tadašnji rokenrol nije tražio. Oko njih se nisu motale cure, Ramonesi nisu bili duboki kao Floydi, nisu bili mistični kao Doorsi, nisu čak bili ni baš pametni. I takvi su likovi sa svojim instrumentma stvorili kratki spoj u glavama svojih vršnjaka i kemijsku neuravnoteženost cijele generacije koja je došla poslije njih.
Dvije godine godine poslije te prve svirke u CBGBiju Ramonesi su stigli u London. Dok su naštimavali instrumente u stražnoj prostoriji kamenčić je pogodio prozor. Johhny ljutito proviri. Ispod prozora stajali su Strummer, Simonon i Jones. I tako se rodio Pank.
