Hrvatski kandidat za Oscara: Ovo je najteži film koji sam ikada pogledala

Iako imam 25 godina, slobodno mogu reći da sam za svog života pogledala veliki broj filmova zahvaljujući roditeljima koji su od malih nogu njegovali ljubav prema dobrom filmu. Od klasika poput Kuma, Iskupljenja u Shawshanku, Forresta Gumpa i posebno teške Schindlerove liste, nakon gledanja našeg filma ‘Sigurno mjesto’ moram priznati da mi se Schindlerova lista čini srednje teškim filmom. I dok sam na Schindlera i zaplakala, njega sam drage volje pogledala ponovno i opet sam pustila suzu, što se ne može reći za našeg ovogodišnjeg kandidata za Oscara.

Foto: Screenshot YouTube | Pipser

Ovo je film koji nećete htjeti pogledati ponovno, ali ga zato trebate pogledati barem jednom u životu. Ovo nije film o kojemu ćete na cugi komentirati rečenicu dvije i nastaviti razgovarati o svakodnevnim stvarima u životu. O ovome filmu ćete razmišljati danima nakon što ste ga pogledali. Lice jednog glumca vidjet ćete svaku noć prije spavanja pred očima. I to ne mislim na loš način kao nakon gledanja nekog horora, iako bi se po radnji filma ovo moglo svrstati u svojevrsnu ‘hrvatsku horor priču’, već tako da ćete ostati zapanjeni od svega što se događalo i da će vam trebati dosta vremena da sve to procesuirate.

‘Sigurno mjesto’ redatelja Juraja Lerotića ovogodišnji je hrvatski kandidat za Oscara

Radi se o filmu snimljenom prema istinitom događaju – ‘Sigurno mjesto‘ našeg 44-godišnjeg redatelja Juraja Lerotića koji je svoje životno iskustvo pretočio na filmsko platno i ujedno glumi samog sebe. A iskustvo koje je proživio je – iznenadni pokušaj suicida njegovog brata. I dok je samoubojstvo još uvijek na neki način tabu tema u Hrvatskoj, upravo zato sam odlučila pogledati film na Zagreb film festivalu.

Nisam znala što točno mogu očekivati, ali prema nagradama koje je do sada sve dobio, za najbolji debitantski film, režiju i glumca u Locarnu te Srce Sarajeva za najbolji film i glumca, morao je biti dobar. Uz to, ‘Sigurno mjesto’ je i naš kandidat za Oscara ove godine pa me zanimalo s čime konkuriramo na međunarodnoj razini. Moram priznati da imamo i više nego odličnog konja za tu trku.

Prije nego prijeđem na ‘spojlere’, željela bih da svi prije daljnjeg čitanja pogledate trailer. Iz njega ćete moći sami zaključiti želite li pogledati taj film u kinu, jer taj osjećaj koji prevladava u traileru je jači deset puta kroz cijeli film, ili ako vam to nije bilo dovoljno da vas uvjeri kako se ovaj film stvarno isplati pogledati, možete nastaviti čitati dalje i ‘upropastiti’ si puni doživljaj koji mene prati već tjedan dana.

*Napomena: U nastavku teksta slijedi nekoliko spoilera

Zamislite da vam brat ili sestra, majka ili otac, prijatelj ili prijateljica ili bilo tko drugi blizak i koga volite, u telefonskom pozivu koji ste obavljali najnormalnije svaki drugi dan prije tog, spomene krv i da nije dobro. Ostavljate sve što ste u tom trenutku radili i jurite prema osobi koju volite kako biste joj pomogli, odnosno kako biste ju spasili.

Scene ispunjene dugotrajnom tišinom pojačavaju cjelokupni doživljaj neizvjesnosti

Na ne baš tako dramatičan način, počinje i ‘Sigurno mjesto’. Ovdje sada dolazi do izražaja način snimanja – prva scena prikazuje dosta dugo mirno pročelje jedne zgrade gdje se nalazi i ulaz. Sve izgleda normalno – djeca se igraju vani, ljudi prolaze s vrećicama iz dućana, šeću psa. I odjednom u kadar uletava redatelj koji nogom razvaljuje ulazna vrata zgrade gdje mu živi mu brat koji je iznenada pokušao počiniti suicid.

Redatelj ga uspijeva spasiti i iako je izgubio dosta krvi, Hitna pomoć ga odvozi u bolnicu, a zatim i na psihijatriju. Nakon početne scene gdje se osjeća šok, u dijelovima nakon toga dolazi do prikazivanja surove realnosti našeg sustava – policijskog, zdravstvenog i birokratskog. Policija bez imalo empatije se odnosi prema redatelju koji je prije sat vremena vidio brata u krvi, a u bolnici ne dobiva potpune informacije već samo jedno te istu riječ – ‘pričekajte’.

Izdvojeni članak

Procurila kućna snimka profesorice, vidjeli su je i učenici: Treba li joj dati otkaz?

Redatelj otkriva kako je stavio prava imena liječnika u film

Kada brata Damira konačno obrade i smjeste u sobu, događa se jedan ‘glitch’ trenutak koji mi nije odmah bio jasan i nisam znala što se događa. Brat je nosio drugačiju pidžamu, bez zavoja i pušio je u bolničkom krevetu. I onda se kroz razgovor shvati – redatelj je ovo zamislio kao razgovor sa svojim mrtvim bratom. Znači, već nam je na početku filma otkriven kraj – iako ga je uspio spasiti, izgleda da to nije bilo dovoljno nego da se dogodilo još nešto. Ovdje valja istaknuti da, iako se ovo može smatrati ‘spojlerom’ u samom filmu, ovaj dio nije uopće utjecao na neizvjesnost do samog kraja filma.

U tom imaginarnom razgovoru s bratom redatelj kaže kako su on i njegova majka ‘tužili bolnicu jer su smatrali da nisu dobro radili svoj posao’ i da je čak ostavio prava imena liječnika koji su radili s njegovim bratom. Ovo, ponovno, nije dalo naslutiti ono što se dogodilo na samom kraju ovog traumatičnog događaja.

Izdvojeni članak

Od pijančevanja do štrebanja: 10 filmova o studiranju koje biste trebali pogledati

Neka ‘nova’ lica naše glumačke scene koja će zapamtiti i van granica Hrvatske

Da ne prepričavam sada cijeli radnju filma, koja se događa u svega dva dana otkako je redateljev brat pokušao suicid, istaknut ću fantastičnu glumu samog redatelja Juraja Lerotića, ali i našeg mladog glumca Gorana Markovića koji je glumio njegovog brata Damira. Iako je, vjerujem, redatelju bilo teško glumiti samog sebe i ponovno proživljavati najteže iskustvo u životu, trebalo je puno talenta ii za odglumiti psihički nestabilnu osobu.

Marković je to odradio natprosječno dobro i njegovo lice, odnosno lice njegovog lika u filmu je ono s početka teksta gdje sam spomenula da ćete ga vidjeti svaku noć prije spavanja. Toliko je uvjerljivo glumio da će mi teško biti povjerovati da je živ ako ga ikada sretnem negdje na ulici. Ali ću mu svakako priči i stisnuti ruku u znak poštovanja jer ovakvu glumu naša glumačka scena dugo nije vidjela.

I to ne mislim na ‘stare garde’ hrvatskih filmaša, jer sam gledala i dosta naših filmova ponovno zahvaljujući roditeljima, već mislim na jedno novo, mlado lice s izuzetno velikim talentom koji će zasigurno prepoznati i filmska scena van granica Hrvatske. Kada već govorim o hrvatskom filmu, željela bih pohvaliti ljude koji su radili zvuk za ovaj film – konačno se u potpunosti razumije što glumci govore.

Izdvojeni članak

[Zadatak dana] Možete li temeljem samo jedne fotke prepoznati o kojem je filmu riječ?

Surovost sustava koja ubija. Doslovno.

No, da se vratimo na narativ filma – kroz dva dana redatelj i njegova majka pokušavaju pronaći adekvatnu pomoć za Damira jer je iz bolnice u Zagrebu nekako uspio pobjeći. No, iako je Damir izgledao dobro nakon onog incidenta, stvari su vrlo brzo krenule nizbrdo. Damiru je u glavi sve gore i u jednom trenu uspije pobjeći i iz svog doma.

I ponovno se tu pokazuje surovost sustava, gdje jedna majka želi pronaći svog suicidalnog sina uz pomoć policije, a oni joj govore da ‘pričeka malo’ i najprije ispuni hrpu papira pa da tek onda mogu krenuti u potragu. Iako je to možda ‘potrebna procedura’, u ovakvim slučajevima, pogotovo kada ste se već kroz film i povezali s likovima i teško vam je to prolaziti s njima, uvjereni ste da se za ovakve stvari ipak treba napraviti iznimka i preskočiti nekoliko glupih procedura. Ali u stvarnosti je to nemoguće i prepušteni ste sami sebi.

Izdvojeni članak

Dvije generacije maturanata napravile su film o najpoznatijem istarskom kriminalcu

Scena zbog koje sam ostala bez daha i koju vrtim u glavi na ‘replay’

Tako uz pomoć veze koju je imao redatelj, a ne uz pomoć policije, pronalaze Damira kojega dovode u policijsku postaju. I tu dolazi scena zbog koje sam ostala bez daha na malo dulje vrijeme i gdje sam imala osjećaj da mi srce nije kucalo nekoliko sekundi. Damir, sasvim mirno sjedi u stolici, ne govori ništa (iako je tijekom dana progovorio nekoliko rečenica s bratom gdje se vidjelo da mu psihički nije dobro) i u tom trenu policajac donosi njegovoj mami čašu vode. Staklenu čašu vode.

Damir uzima čašu, ustaje se iz stolice, izgledajući kao da će on popiti vodu, a zatim razbija čašu u zid i zabija si komad stakla u srce. I ponovno ostaje živ nakon čega ga vode u drugu bolnicu u Splitu (kako sada Split, a bili su u Zagrebu, to vam ostavljam da saznate iz filma). I to je ta bolnica koja je ponovno pokazala surovost sustava i koju redateljeva obitelj tuži zbog nemara prema Damiru. A zašto, to vam stvarno neću otkriti jer istinski želim da odete pogledati jedan od najkvalitetnijih hrvatskih filmova u, usudila bih se reći, posljednjih desetak godina koji je u kinima od 3. studenog.

Izdvojeni članak

Možda su crno-bijeli, ali i danas izazivaju emocije: 10 starih filmskih klasika koje morate pogledati

I više nego odličan konj za trku za Oscara

Ovaj film pokazat će vam da ne mora postojati jasan i konkretan uzročnik zašto je neka osoba odlučila sebi oduzeti život i da se to može dogoditi bilo kome od nas, bilo kome iz naše obitelji, bilo kome s našeg posla ili bilo kome od naših prijatelja. Bez jasnih razloga, bez jasnih odgovora na pitanje zašto, bez pomoći od institucija za koje mislite da su sigurna mjesta za vaše voljene. I upravo je to paradoks naslova filma – ‘Sigurno mjesto’, koje je sve, samo ne to što bi trebalo biti.

Uzimajući u obzir sve faktore, od priče, načina snimanja, dijaloga među likovima, ali i sam doživljaj filma, uvjerena sam da će ovaj naš film biti visoko na ljestvici za Oscara, ako ne i prvi. Nisam pogledala koji su konkurentski filmovi u pitanju, ali smatram da kada će žiri gledati ovaj film, da ga isto tako neće moći izbaciti iz glave danima nakon.

Izdvojeni članak

I mi imamo konja za utrku: Odabran hrvatski film koji će se kandidirati za Oscara

Film koji nije za svakoga, ali ga svi trebaju pogledati

I upravo je to bit i srž filma, da ostavi traga iza sebe, da se priča i razmišlja o njemu, da pošalje jednu jaku poruku koja će možda nekima i promijeniti pogled na život. A ovaj film je sve to i još puno više. I sada kada sam napisala ovaj tekst, ne mogu reći da sam rekla sve što sam htjela o ovom filmu, jer za neke stvari jednostavno nema riječima kojima bi se to dostojno opisalo.

Ako se zbog ove moje recenzije odlučite pogledati film i on vam se na kraju ne svidi kao što se svidio meni, to je u redu. Jer ovaj film nije za svakoga, ali ga zato svi trebaju pogledati. I taj jedini put kada ga pogledate je dovoljno jer, koliko god da je dobar film, toliko je težak da nećete za par mjeseci reći ‘E nismo dugo gledali taj film, mogli bismo opet’, nego ćete promijeniti kanal kada dođe na televiziju i reći ‘Odličan film, ali ne mogu to ponovno proživljavati’.

Ocjena: 11/10. Moj duboki naklon svima koji su radili na ovom filmu.

*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stavove redakcije.

U slučaju da vi ili netko koga znate ima suicidalne misli ili je žrtva cyberbullinga i druge vrste nasilja, možete se obratiti psihološkom centru TESA. Psihološko savjetovanje je dostupno putem telefona za psihološku pomoć na 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 do 22 sata.

Ako si žrtva zlostavljanja ili misliš da se ono događa nekome koga poznaješ, slučaj možeš prijaviti policiji putem aplikacije Red Button na ovoj poveznici. Ukoliko hitno trebaš pomoć ili intervenciju policije, nemoj slati poruku putem ove aplikacije – umjesto toga odmah nazovi policiju na broj 192 ili obavijesti odraslu osobu u koju imaš povjerenje da nazove policiju ili s tobom dođe u najbližu policijsku postaju gdje možeš zatražiti pomoć policije.

Ako ste žrtva nasilja ili zlostavljanja, bilo obiteljskog, vršnjačkog ili od strane treće osobe možete se javiti i Hrabrom telefonu na 116 111 (za djecu), odnosno na 0800 0800 (za mame i tate). Informacije o postupku prijave možete dobiti na besplatnoj i anonimnoj liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja na 116 006 koja je otvorena svaki dan od 0 do 24 sata. Potonja, napomenimo, radi samo s odraslima.