Hrvatski znanstvenik svjetskog glasa pobrojao 5 stvari koje treba činiti rektor uspješnog sveučilišta
Najveći znanstveni umovi današnjice okupljeni su u ‘Kraljevsko društvo’ Britanske akademije znanosti, a među njima sjedi i hrvatski znanstvenik Igor Rudan. Koliko je izbor u to odabrano društvo značajan, govori i podatak kako je jedini Hrvat, koji je bio redovni član spomenutog društva prije Rudana, Ruđer Bošković, koji je u društvo izabran još davne 1761. godine. Upravo Igor Rudan, bio je gost sinoćnjeg HTV-ova talk showa 1 na 1 pa ga je voditelj Romano Bolković između ostaloga upitao kako gleda na urušavanje rejtinga zagrebačkog Sveučilišta.
Igor Rudan| screenshot:YouTube
Uz opću opasku ‘da je lako biti loš, samo trebate ne raditi sve što bi se trebalo raditi i bit ćete loši’, dodao je kako će on pojasniti kako je biti dobar i što treba raditi jedno sveučilište da bi bilo vrhunsko.
U fokus je stavio ulogu rektora na sveučilištu te naveo pet stvari koje treba činiti, da bi pojedino sveučilište napredovalo.
‘Uloga rektora u zajednici zapadnih zemalja je nevjerojatna, jer oni zapravo obrazuju buduće lidere u društvu, buduće ljude koji će rukovoditi zajedničkim resursima, koji će stvarati nove kompanije. Rektor jednog američkog sveučilišta ima nekoliko milijuna dolara plaće godišnje, otprilike između jednog i 5-6. I u Britaniji rektori imaju po nekoliko stotina tisuća funti. Znači to je jedna silno odgovorna funkcija u društvu i bez obzira što je ta plaća često financirana iz državnog proračuna to su ljudi koji su izvrsno plaćeni jer je njihova uloga ogromna. A u čemu se sastoji ta njihova uloga.
Prvo da organiziraju sjajnu nastavu i da je neprekidno evaluiraju. I da neprekidno daju studentima da se evaluira ta nastava i sve što ne valja i s čim studenti nisu zadovoljni radikalno baca i zamjenjuje novim sadržajima. Jer sveučilišta su tu radi studenata i njihove budućnosti, a ne radi profesora koji na njima predaju i radi njihovog komoditeta.
Dakle prva stvar je strašna evaluacija nastavnog procesa i nastave i to od strane samih studenata jer studenti znaju što oni traže i trebaju od sveučilišta znači možete im to prepustiti u ruke.
Druga stvar je identifikacija znanstvenika koji su vrhunski, koji su u stanju namicati grantove, koji su u stanju publicirati dobre znanstvene radove. Morate znati tko su i morate im dati sve moguće šanse. Morate ih slati vani na edukaciju sa svim mogućim sredstvima koja imate viška na sveučilištu, morate im dati svaku mogućnost da razvijaju sebe i svoje timove.
Treća stvar morate pratiti odjek, citiranost tih znanstvenih radova i grupama koje su najbolje, koje su svjetski konkurentne, davati stalno dodatne ljude u njihove timove i stalno im omogućavati sve moguće povlastice jer takvi su rijetki.
Četvrto morate stalno razvijati međunarodnu suradnju, putovati po svijetu i pokušavati postajati partner, ali stvarni partner, a ne deklarativno potpisivati neka mrtva slova na papiru, nekim vrhunskim institucijama. I najbolje se institucije bore da svi budu uz njih, jer onda i oni postaju bolji.
I peta zadaća vam je stalno razmišljati o dodatnim izvorima prihodima za sveučilište. Jer to nije onaj zero sum game, gdje dobijete od države pa u okviru toga dijelite pa ako dajete jednom, nužno oduzimate od drugog pa se javlja zavist i tako dalje. Nego, nema granica koliko sveučilište može privući novca i taj fundraising je jedna zadaća rektora jer su oni neprekidno u društvu ljudi koji su mogući donatori i neprekidno su među ljudima iz industrije koji i stvaraju veze.
Znači ako ste vi rektor vi morate užasno, opsesivno raditi na tome da znate kako studenti doživljavaju nastavu, stalno identificirati najbolje ljude slati ih van i davati im mogućnosti, stalno raditi na tome da povežete sveučilište sa drugima u svijetu i da namičete novac. Znači to je ono što treba raditi, a ako se to ne radi onda imate rezultate kakve imate.’
