‘Humus nije isto što i pašteta’: Kako je izgledao moj prvi studentski posao
Prvi studentski posao velika je stvar. Napokon više toliko ne ovisite o roditeljima, zarađujete svoj novac i tretira vas se kao odraslu osobu s obavezama koje se moraju izvršiti. Poslovi s kojima studenti kreću stjecati radno iskustvo obično nisu osobito zanimljivi, ali ako ste radili s kupcima, vjerojatno imate cijelu hrpu priča koje možete ispričati.
Foto: Markus Spiske, Unsplash
Moj prvi studentski posao bio je rad na blagajni jednog supermarketa. Sjećam se da su me na razgovoru za posao zanimale samo dvije stvari: kolika je satnica i da li blagajne same obračunavaju ostatak novca. Bila sam prilično uzbuđena što ću napokon početi zarađivati i nisam ni razmišljala o tome koliko kupci mogu otežati taj posao.
Posao nije težak, ljudi jesu
Rad na blagajni nije osobito zahtjevan. Nekad je bio pravi užitak pustiti ‘mozak na pašu’, skenirati proizvode koji dolaze na traku i mehanički svakome govoriti ‘dobar dan’, ‘ovo vam iznosi ukupno toliko i toliko’ i ‘ugodan dan, doviđenja’. Sve dok vas iz sanjarenja o onoj torbi koju ćete kupiti kad vam sjedne plaća ne trgne netko od malo zahtjevnijih kupaca.
Svaki supermarket ima svoje stalne kupce, a ovaj je imao napornog djedicu koji je htio da mu pročitam listu sastojaka na svakom proizvodu koji namjerava kupiti. Jer baš taj dan nije ponio naočale, a sasvim slučajno zaboravio bi ih i sutra i opet bi sve radili ispočetka. Iako se iza njega stvarao ogroman red, njega to ni najmanje nije zanimalo, kao ni moje objašnjavanje da nije uzeo jetrenu paštetu nego humus. Naravno, morala sam biti pristojna, ali sam cijelo vrijeme vrištala u sebi: Humus nije isto što i pašteta! Nemaju iste sastojke!
Još jedan bezimeni student
Moja uniforma sastojala se od majice s logom dućana koja mi je bila barem četiri broja prevelika. Jedina osoba koja je tim outfitom bila oduševljena bila je moja majka, koja je dolazila u supermarket dva kvarta dalje samo kako bi mogla kupovati kod mene na blagajni. Čak me i slikala za blagajnom i oduševljeno komentirala kako ‘prirodno’ izgledam za blagajnom. Toliko ponosna nije bila na mene ni par godina kasnije kad sam diplomirala.
Stalni zaposlenici dućana imali su pločicu s imenom, a za studente je bila rezervirana bezimena pločica s natpisom ‘student’. Ta je pločica funkcionirala jednako kao i da su mi zalijepili metu za gađanje na leđa. Nisam sigurna je li to zbog toga što kupci automatski pretpostave da ste mladi i neiskusni i da se mogu iživljavati nad vama, ili studente samo ne doživljavaju kao ljude. Možda je stvar i u nedostatku imena. Malo se teže derati na ‘Katarinu’ ili ‘Ivana’, ali ako ste anonimni, bezlični student koji nema čak ni ime na pločici, na vama se mogu ispucavati frustracije bez imalo grižnje savjesti.
Razloga za frustracije je bilo mnogo. Od toga da neke stvari u dućanu nisu bile na svome mjestu do toga da ponekad vage ne bi radile na odjelu voća i povrća. Zbog potonjeg sam često dobivala kritike, a jednom i fizičku prijetnju od ‘gospodina’ koji me smatrao odgovornom za to što nije mogao zalijepiti etiketu na banane, iako sam ja cijeli dan sjedila na blagajni i nisam imala veze s odjelom voća i povrća. Kupci su se na taj odjel osobito voljeli žaliti kad bi na odjelu bio dva metra visok, stalno namrgođen zaposlenik kojem se nisu usudili obratiti, pa su im blagajnice bile lakša meta.
Blagajnica i psihologinja u jednom
Ako na blagajni provedete više od mjesec dana, počet će vas oslovljavati sa ‘suseda’ i ispovijedati vam svoje životne priče. Iako bih te ljude viđala svakodnevno, nisam im znala imena već bi ih počela raspoznavati po namirnicama koje redovito kupuju. Gospođa s crvenom kosom koja svaki dan kupuje veliki kruh žalila se da joj je muž stalno u kladionici, a bakica s maramom na glavi koja je uvijek dolazila po čokoladu i cigarete redovito me izvještavala koliko je njezin unuk narastao. Naravno, nisam htjela slušati sve te stvari, ali kad radiš na blagajni nisi samo blagajnica, nego i psihologinja, savjetnica i rame za plakanje. Sve to naravno bez naknade.
Kada sam počela raditi u supermarketu odlučili su ukinuti ormariće za ostavljanje torba i vrećica, što je značilo da su blagajnice osim za velike svote novca u blagajni postale odgovorne i za vrećice koje su kupci ostavljali pokraj blagajni. Vrećice mi nisu smetale sve dok dvije starije gospođe nisu slučajno zamijenile vrećice, pa me jedna od njih optužila da sam ukrala stvari iz njezine vrećice i stavila neke druge stvari u nju. Vrhunac apsurda bila je gospođa koja je ušla u dućan i pitala me mogu li samo na sekundu pričuvati njezinog unuka. ‘Je l’ može on biti tu s vama dok ja samo skoknem unutra po kruh?’ Naravno da ne može. Djecu ne želim čuvati ni inače, a osobito ne dok skeniram i naplaćujem robu. Uvrijedila se na moje zgražanje i odmah izašla iz dućana, a ja se i danas pitam što ti mora biti u glavi da želiš ostaviti dijete nepoznatoj osobi na blagajni.
Unatoč ponekim kupcima koji bi sa svojom ekscentričnosti (ili bezobrazlukom) začinili dan, rad na blagajni je manje-više uvijek izgledao isto. Puno kupaca, puno namirnica koje ti prolaze kroz ruke, nadaš se da će kupci biti što manje zahtjevni da možeš razmišljati o ljepšim stvarima u životu koje se odvijaju daleko od žućkastog svjetla supermarketa. Bilo je to odlično ‘vatreno krštenje’ za ulazak u svijet rada, ali nije posao kojeg bih mogla raditi dugoročno. Divim se ljudima koji taj posao rade godinama i još uvijek imaju strpljenja za objašnjavanje da humus nije pašteta.
