Iako je umro prije 50., njegova su djela na satu Hrvatskog neizostavna, a lik mu krasi i novčanicu
Dubrovački barokni pjesnik i dramatičar Ivan Gundulić umro je na današnji dan, 8. prosinca 1638. Ovaj potomak vlastelinske obitelji svojim je bogatim pjesničkim izrazom i oštroumnošću utjecao na mnoge te tako zauzeo najznačajnije mjesto starije hrvatske književnosti. Ipak, ni više od tri stoljeća nakon, njegovi antologijski stihovi poput: O lijepa, o draga, o slatka slobodo, ne gube na važnosti.
Foto: srednja.hr
Dubrovački književnik Ivan Gundulić, koji je zbog svoje humanističke vizije slobode i pravednosti te bogatog stila utjecao na autore poput Bunića Vučića, Đurđevića, ali i Ivana Mažuranića, umro je 8. prosinca 1638. godine
Živi mirno i bojažljivo, kao zagovoravatelj slobode i čuvar starog poretka
Iako rođen u vlastelinskoj obitelji, otac Frane Ivan ga se odriče u njegovoj trećoj godini te ga predaje skrbnicima.
To traumatično iskustvo na Gunduliću ostavlja traga, koji prema povjesničaru književnosti Jakši Ravliću, cijeli život živi mirno i bojažljivo, kao branitelj vlastele i čuvar starih zakona.
Nakon što 1608. u Dubrovniku završava gimnaziju, postaje član Velikog vijeća čime počinje obavljati razne državne poslove. Tako je u mladosti Gundulić obnašao službu činovnika, kneza u Konavlima pa i senatora.
Ipak, unatoč dužnostima Mačica (mačkica), kako su ga nazivali zbog karakternih osobina, nije napredovao na hijerarhijskoj ljestvici. Zato se već u mladosti potpuno posvećuje književnom radu.
Odrekao se svog poroda od tmine: Mladenačke drame i pjesme ostale nesačuvane
O njegim prvim pjesmama ne zna se puno jer su rukopisi izgubljeni.
Isto tako, u predgovoru svoje prve knjige Pjesni pokorni kralja Davida iz 1620. naglašava da tminama ostavlja svoj porod od tmine, podrazumijevajući njegove mladenačke melodrame i kazališne komade. Od deset melodrama koliko ih ondje spominje, sačuvao je samo četiri: Dijanu, Arijadnu, Armidu i Prozerpinu ugrabljenu.
Dolaskom poroda od svjetlosti, njegovo je književno stvaralaštvo pod snažnim utjecajem katoličke obnove.
Ključno ime starije književnosti: Slavi slobodu, pravednost i propitkuje egzistencijalizam
Godinu dana nakon izlaska Pjesni, u Anconi izlazi Gundulićeva refleksivno-religijska poema Suze sine razmetnoga. Riječ je poemi u tri pjevanja (plača) u kojoj se obrađuje biblijska tematika sinovljeva skrušenog i pokajničkog povratka ocu.
U toj je poemi, čiji ulomak i ove godine može dočekati maturante na ispitu državne mature, Gundulić iznio poetska razmišljanja o ovozemaljskoj prolaznosti i smislu života.
U zrelim se godinama, kako navodi Uskoković, Gundulić vraća dramskom stvaralaštvu pa 1626. objavljuje poznatu pastoralu Dubravku. U njoj Gundulić, između ostalog, prikazuje idilično vjenčanje najljepše pastirice Dubravke i pastira Miljenka. Njihovo vjenčanje remeti starac Ljubdrag prisjećajući se boljih i poštenijih vremena.
Dubravkom autor svojim suvremenicima alegorijski, tvrde brojni, želi ukazati na njihove nedostatke i istaknuti važnost dubrovačke slobode koju se vrlo lako gubi.
Važnost slobode i pravednosti koje ovaj književni klasik u svom opusu veliča, ni danas ne gubi na značaju. Tako se tradicionalne Dubrovačke ljetne igre svakog srpnja otvaraju dijelom Dubravke – Himnom slobodi.
Ipak, učenicima je najteže razumljivo Gundulićevo djelo svakako ep Osman.
Nastajao od 1621. pa sve do autorove smrti 1638., ep prvenstveno tematizira pobjedu Poljaka nad Turcima kod Hočima, kao i pobunu janjičara protiv mladog sultana Osmana. Tematikom se ovaj povijesno-romantični ep u 20 pjevanja nastavlja na Marulićevu Juditu. Kako ga Gundulić za života nije dovršio, tog se pothvata prima Ivan Mažuranić. Tako Osman sa svojim dopunama, unatoč prijeporima, izlazi 1844. te zauzima titulu najboljeg hrvatskog baroknog epa.
Uz to, Osman se uspio sačuvati.
Zbog njegove književne vrijednosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u svojoj Zbirci rukopisa i starih knjiga i danas čuva rukopise Osmana iz 1650., 1689., 1727., 1765. i 1773. godine te onog s početka 19. stoljeća.
Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.
(…)
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
(Osman, I. pjevanje)
