[Intervju] Walter Robinson: Najbolji protuotrov za lažne vijesti stvarne su vijesti!

Istraživački tim Spotlight esencijalan je dio američkog dnevnika Boston Globea. Walter Robinson sedam je godina bio voditelj tog tima, a tijekom svojeg “mandata” njegov je tim otkrio jednu od najvećih afera u 21. stoljeću – pedofiliju u dijelu Katoličke crkve. Zbog toga je Robinson, poznatiji i kao Robby, nagrađen Pulitzerovom nagradom, a redatelj Tom McCarthy odlučio je istragu ovjekovječiti na velikom platnu. Dobitnik Pulitzera i voditelj istraživačkog tima Spotlight otkriva za Global u čemu leži tajna dobrog novinarstva.

Foto: Katarina Šapina|Global

Naposljetku je film “Spotlight” nagrađen dvama Oscarima, a Spotlightov tim zadužio je novinarski svijet. Prošlih je mjeseci Robinson vanjski predavač na sveučilištu u Arizoni, gdje je za studentske novine Global podijelio svoja razmišljanja o novinarstvu današnjice.

Što je novinarstvo u 21. stoljeću? 

Uvijek sam mislio o tome na takav način, a mislim i danas: novinarstvo je najzabavniji posao u životu, a za koji ste plaćeni. Kad se probudim, ne mogu mirovati. Želim ustati i doznati što se događa. To je u naravi novinara. Želim biti prva osoba koja će nešto doznati. A kad nešto doznam, želim biti prvi koji će to podijeliti sa svijetom. Interakcija koju održavam s novinarima iz zemalja u kojima se ne poštuje sloboda medija, uvjerila me da je vaša generacija u mnogim zemljama predvodnik u borbi za više slobodoumlja, transparentnosti i prava. Uloga koju novinari u Hrvatskoj imaju svakako je važnija od one koju nose američki novinari u demokratskom društvu slobodnih medija. Vaš će entuzijazam i naporan trud učiniti veliku razliku, iako trenutačno možda toga niste svjesni. A tako nečemu vrijedno je posvetiti život. 

Držite predavanja mladima diljem Amerike. U kojoj su mjeri studenti svjesni važnosti istraga poput one Spotlightova tima?

 Jedno se nije promijenilo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća: dobri će urednici uvijek htjeti zaposliti dobre novinare i znaju ih prepoznati. Dobar je novinar snalažljiv, s izraženim instinktima i zna komu se obratiti da bi dobio kvalitetnu informaciju. Drugim riječima – on je već dobar istraživački novinar. Svi studenti žele naučiti kakvo je kvalitetno izvještavanje, bez obzira na medij koji ih zanima. A ključ je takva izvještavanja poznavati aktere koji mogu dati valjane informacije. 

Kažete da ‘istraživačko novinarstvo’ nije ispravan naziv. Koji bi ga adekvatno ispravio? 

Mislim da bi mnogi novinari trebali biti i da jesu – istraživački novinari. Tako je za mene istraživačko izvještavanje jednostavno dobro novinarstvo. Snalažljivi novinari, koji promišljeno obrađuju priče, i znaju komu pristupiti kako bi prikupili potrebne informacije, svoje će istraživačke vještine upotrebljavati neovisno o temi koju obrađuju. 

Čest je uzrok smanjivanja istraživačkog novinarstva u medijima nedostatak novca. Koliko je koštala vaša istraga?

 MartyBaron, koji je u to vrijeme bio glavni urednik Boston Globea, rekao je da je istraga iznosila, bez naših plaća – milijun dolara. No u današnje vrijeme gotovo svi tiskani dnevnici imaju upola manje zaposlenika nego prije 15 godina. A to se odrazilo i na ‘pokrivanje’ vijesti. Ne znam koliko se često u hrvatskim tiskanim medijima provodi istraživanje javnog mnijenja, ali u Americi čitatelji na pitanje o tome koji je najvažniji dio novinskog sadržaja uvijek odgovaraju – istraživačko izvještavanje. Dakle, u novinama se postupno izbacuje ono što je čitateljima najvažnije. Izvještavanje o sportu, kulturi ili životu općenito je samo površinsko dotjerivanje, ali najvažnije je ljudima otkriti upravo ono što inače ne bi znali.

Foto: Katarina Šapina|Global

Malo tko može zamisliti kako je biti voditeljem tako opsežne istrage. Kako ste se vi osjećali? 

Budući da se uglavnom radi o dugotrajnim istragama, nema tolikog pritiska. Pri jednoj od mojih istraga, koja je trajala 15 mjeseci, pomalo smo se umorili. No što je novinar vrsniji, time je i njegov ego veći. Ja sam jedan od takvih novinara. Tako sam neke istrage provodio potpuno samostalno jer sam htio da samo moje ime bude potpisano pod članak. Jer je to bila moja priča. A onda sam postao urednik i radio s mladim novinarima dugo godina. Kad mi je ponuđena dužnost urednika Spotlightova tima, posvetio sam se regrutiranju triju vrhunskih novinara koje sam smatrao nesebičnima, koji su mogli potisnuti vlastiti ego i međusobno surađivati. I to je bila tajna uspjeha našeg tima – timski rad. Nema smisla da četiri novinara surađuju ako međusobno ne komuniciraju. Svakodnevno smo razgovarali o temama na kojima smo radili, dajući jedni drugima sugestije o potencijalnim sugovornicima. Tako smo i sami rasli u novinarskom smislu. 

U kojem vam je smislu ova istraga promijenila život? 

Mislim da smo brže ostarjeli. Razgovarali smo sa stotinama zlostavljane djece. Te intervjue nije bilo jednostavno provoditi, ali ne u smislu postavljanja pitanja nego slušanja odgovora. Teško je bilo slušati da i sam ne postaneš emotivno uključen. 

Prošlo je 15 godina od afere u Katoličkoj crkvi. Koliko često je se sjetite? 

Riječ je o temi koja još nije potpuno razotkrivena. Svako toliko diljem svijeta se pojavi nova vijest o tome, posebice u zemljama koje su dominantno katoličke. Čak i u rodnoj zemlji pape Franje, Argentini. Papa je u doba dok je bio nadbiskup u Buenos Airesu, a 2002., kad je razotkrivena afera, izjavio da ni jedan argentinski svećenik nije zlostavljao dijete. Što, dakako, nije bila istina. Međutim, ondje nikad nije provedena istraga. 

Radi li netko iz Boston Globea followup na temu? 

Od početka 2002. do sredine 2003. objavili smo 900 članaka o toj temi. Iako je Spotlightov tim potom prestao izvještavati o tome, u Globeu su dva novinara zadržana da prate razvoj priče. No tome se u Americi više ne daje jednaka pozornost kao prije 15 godina.

Foto: Katarina Šapina|Global

Govoreći o osjetljivim temama i ljudima koji su doživjeli traume te bili žrtve – kako im pristupiti? 

Prije svega morate razmišljati o njihovim interesima cijelo vrijeme. Svakako je važno pridobiti njihovo povjerenje. Često je potrebno susresti se i porazgovarati s osobom više puta prije nego pristane službeno ispričati svoju priču. No najprije morate znati da vam nitko ništa neće ispričati telefonski ili e-porukom. Morate sjesti s ljudima. U svojoj smo istrazi poticali ljude da nam se otvore spominjući druge žrtve koje su doživjele jednako traumatična iskustva – a koja još traju. Dali smo im do znanja da dijeljenjem njihovih iskustava mogu zaustaviti daljnja zlostavljanja te da su upravo oni ti koji ovoj priči mogu stati na kraj. To je bio najmoćniji argument koji smo im mogli dati. No tako je u svakoj priči koja uključuje žrtve nepravde i nasilja. To je najuvjerljiviji način da sugovornici progovore o svojim iskustvima. 

Na medijskom tržištu zavladali su digitalni mediji. Kako su oni utjecali na istraživačko novinarstvo? 

Mnogo je više informacija dostupno putem interneta nego prije 15 ili 20 godina. Nekad bih potrošio tri do pet dana listajući arhivsku dokumentaciju. Sada su svi ti podaci dostupnion-line te ih je moguće pregledati u nekoliko minuta. S te je strane digitalna revolucija novinarima omogućila da u kraćem roku prikupe mnogo više informacija. S druge je strane na novinskim organizacijama velik pritisak da na dnevnoj bazi proizvedu što više priča – što ne podržavam. Jer tada su objavljeni članci nepotpuni te je veća vjerojatnost da će sadržavati nepravilnosti. 

Kako se nositi s poplavom lažnih vijesti? 

Najbolji protuotrov lažnim vijestima su stvarne vijesti i ozbiljna namjera da se prikupe sve činjenice. Bavljenje temama čija je važnost za društvo neupitna. 

Ima li istraživačko novinarstvo budućnost? 

Apsolutno!

Napomena: Tekst prenesen uz dozvolu Globala