Nekad pri gledanju filmova i serija, pomislimo da su pisci zaista pretjerali te pretjerano zakomplicirali radnju – stvari jednostavno prestanu biti realne, ili bolje rečeno, postaju manje vjerojatne. Aristotel je napisao cijelu knjigu o tome kako pisati da bi bilo uvjerljivo i zanimljivo, no mi se nećemo time baviti.
U ovom članku ćemo se posvetiti istinitim pričama koje zvuče nevjerojatno, nemoguće i neuvjerljivo. Svi dožive barem jednu tu situaciju koja onda postane priča koja se prepričava na zabavama, u izlascima, na spojevima, ili zbog neke pedesete prigode. Sigurno znate na što mislim, radi se o onim pričama koje su nekako obilježile vaš život i sigurna sam da već sada imate u glavi vašu priču.
Nažalost, ne može sada ispričati sve vaše priče (iako sam sigurna da su sve jednako dobre i zanimljive!), ali mogu vam ispričati par priča koje sam sakupila u posljednjih par dana. I vjerujte mi, ima svega…Ustvari, ne morate mi ni vjerovati, samo nastavite skrolati. Krenut ćemo lagano, koliko ‘lagano’ može biti bilo koja od sljedećih priča…
Prva sugovornica je bila Martina (22) koja je prije par godina bila aktivan dio nekoliko fan baza..
– Sigurna sam da se svi sjećamo Bieber fevera i manije koja je vladala oko nekoliko bendova i izvođača početkom ovog desetljeća. Naravno, bila sam strastveni belieber… Sad, možda to ne znači ništa posebno ljudima koji nisu bili dio toga, ali oni koji jesu, sjećaju se kako je to izgledalo. Na primjer, par dana prije nego što bi krenula objava datuma za novu turneju, dnevno bismo slali maksimalan broj tweetova s raznim hashtagovima, misleći da će to napraviti razliku, ispričala nam je Martina, no ono pravo tek slijedi.
Kako je pao i taj ‘follow’
– Dnevno napisati preko 200-ak tweetova je bio mačji kašalj, a kako je bila vojska ljudi koja je to slala, nikad se nisam posebno isticala. Onda sam saznala tko je Cody Simpson i počela njega tretirati kao da je Justin, iako nije bio. Je li potrebno reći da sam se odmah izdvojila (vjerojatno kao posebna luđakinja) i zaradila follow na Twitteru? Tada mi je to bio vrhunac života (mislim i dalje je), ali tek nakon nekoliko godina sam shvatila kakva sam luđakinja bila. Cody ako ovo čitaš, nemoj mi zamjeriti… I ne, ne prati me više – ušla sam na svoj Twitter danas nakon valjda 8 godina i doživjela najveće razočaranje ikada, natipkala nam je Martina s milijun tužnih smajlića.
Našoj Martini se njezin san ostvario, no nekako to nije to ako se ne dogodi u ‘stvarnom’ životu. Follow je follow, ali bilo bi puno zanimljivije da ga je na primjer srela na ulici, a on ju je prepoznao… I upravo tako nešto se dogodilo našoj sljedećoj sugovornici.
– Ne bih ulazila u detalje, ali prije nekih pet godina sam se jako zapalila za jedan naš bend. Sasvim slučajno sam završila na njihovom koncertu i toliko su me oduševili da sam par mjeseci nakon intenzivno slušala samo njih. Odmah sam ih našla na fejsu i lajkala. I nakon toga sam im sve lajkala, čim bi objavili. Bilo je to vrijeme srednje škole kada sam stvarno bila 0-24 na mobitelu i samo čekala kada ću vidjeti novu obavijest, bilo od njih ili nekog drugog, ispričala nam je Anita kratki uvod. Naravno, slijedi nastavak…
Ostvarenje najluđih snova
– Mjeseci (i godine!) su prolazile, a ja sam ih i dalje pratila kao na samom početku. Kako su domaći bend, uspjela sam otići na par koncerata, pa samo tako u godinu i pol bila na čak tri njihova koncerta, a onda je uslijedio njihov meet&greet na kojem sam se morala pojaviti. Već pri samoj pomisli na taj koncept mi je bilo slabo, a onda sam došla tamo, i članovi benda su me pozdravili kao da me znaju – ZATO ŠTO SU ME ZNALI. Toliko sam im lajkala stvari da su me zapamtili… Vjerojatno nisam jedini slučaj uspješnog (stalker) fana, ali ja se i dan danas čujem i vidim s njima, iako je od toga prošlo gotovo četiri godine. Štoviše, postali smo baš i prijatelji…barem u mojim očima, sa sjajem u očima priča nam Anita.
Ne znam kako vi, ali ja se trenutno osjećam kao da je moj život predosadan. Samo razmišljam o tome kako Nick Cave sigurno ne zna tko sam ja, a vrlo vjerojatno neće nikada ni saznati. Ovakve priče mi daju nadu u bolje sutra, ali nekako mi se čini da me on sigurno neće zapratiti na Instagramu…
Besplatno skijanje
Još jedna stvar u koju rijetko tko vjeruje su nagradne igre. Možda kada se radi o nekim manjim nagradama i vjerujemo da ćemo osvojiti, no moj sljedeći sugovornik, Marko (21), je do sada osvojio milijun i jednu manju nagradu, ali i nekoliko ovih većih, skupljih. Sebi je osvojio akustičnu gitaru, djevojci nedavno jedan od onih skupih uređaja za čišćenje kože. S nama je podijelio priču kako je osvojio skijanje…
– Prije tri godine sam ful htio ići na skijanje s ekipom, no nisam si to mogao priuštiti. Plus, nije baš da me pretjerano zanima skijanje, a platiti toliko novaca kako bih se opijao, nisam bio spreman (kao ni moji roditelji). Ipak, ja sam vjerovao da ću ići s njima, iako nisam planirao uplatiti putovanje. Marljivo sam igrao svaku nagradnu igru, no nikako mi nije polazilo za rukom. Na samom kraju, kad je bila baš zadnja nagradnjača (tipa 5 dana prije polaska), došla mi je obavijest da me spominju u komentaru. Ne pretjerujem kad kažem da sam malo vrisnuo. Ne znam dokazuje li to da privlačimo što zračimo, ili samo da ja imam stvarno jako puno sreće, ali eto… Besplatno skijanje sedam dana? Check!, pohvalio nam se Marko.
Sad, sigurna sam da svi pomalo obožavate ovo troje ljudi, malo im zavidite, a malo ih mrzite. Mislim to zato što se ja tako trenutno osjećam, a nije mi lako. Nije mi lako kada se sjetim koliko toga me čeka i da je prosinac ustvari mjesec koji provodim pokušavajući preživjeti, a ne uživajući u adventu. No tko zna, možda i mene dočeka neko ludo putovanje nakon svega…
