Ispovijesti brucošice: Prvi put sam se vozila tramvajem, još uvijek mi nije dobro
Iako sam se u Zagrebu rodila i tu živim cijeli život, tek neki dan sam prvi put kročila svojom nogom u tramvaj. Fakat sam ponosna na sebe kaj sam uspjela to toliko dugo izbjeći, a nakon ove vožnje sam se samo i uvjerila – tramvaji su dno dna.
Tramvaj u Zagrebu | Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr
Kak je lijepo živjeti u Zagrebu, našem najvećem i najljepšem gradu. Ali isto tak, fakat postoje neke stvari za koje fakat ne mogu vjerovati da su realne. I jedna od tih su naši tramvaji. Doslovno ne znam postoji li neki grad s ovak lošim javnim prijevozom, but then again – u pitanju je javni prijevoz, kak se uopće može očekivati da to bude kak treba?
Fakat do sad nisam imala potrebe za vožnjom tramvajem i iskreno, ne mogu vjerovati da sam se dovela u situaciju da sam morala sjesti na tramvaj. I sama sam položila odmah s 18, ali puno mi je draže biti passenger princess – nekak mi to više paše uz moju cijelu osobnost. I tak i tak, uvijek ima netko tko me može negdje voziti. Osim ovog puta.
Doslovno mi je to bilo tak traumatično iskustvo da se ni ne sjećam točno kak je došlo do toga, ali morala sam sjesti na tramvaj. Nisam se ni s kim dogovorila da me vozi jer sam mislila da ću moći pješke, a onda je krenulo taaakvo nevrijeme, da nisam mogla riskirati da mi se nove cipele smoče. Zvala sam taxi, kao svaka imalo prisebna osoba, ali jednostavno nije bilo nijednog.
Vrijeme = novac
Mislim bilo ih je, ali trebala bih za to čekati onak barem 15 minuta, a nije bilo vremena za to. Pa vrijeme je novac, neću ga trošiti na čekanje taxija. Razmišljala sam o tome da samo ditcham cijelu stvar i ne idem nigdje, ali… Bilo bi to loše za moju reputaciju, u pitanju je bilo jedno dosta dobro druženje, o kojem ću vam možda nekad kasnije opet pričati. I tak sam ja krenula prema tramvaju.
Kao prvo, trebalo mi je neko vrijeme da skužim da je u pitanju uopće stanica – doslovno nema nikakve nadstrešnice niti oznake kada kaj dolazi, samo nekakav jadan znak na kojem piše ‘tramvajska stanica’, a koji doslovno možeš propustiti. Znam, jer ja skoro jesam. Nema nikakvog voznog reda nit ičega, pa sam morala guglati na koji tramvaj moram uopće ići.
I tak čekam ja tramvaj, i čekam, i čekam, i doslovno si mislim kakav sam ja debil kaj nisam samo čekala taxi – bilo bi mi puno jednostavnije nego ovo. Barem bi se isplatilo to čekanje. I nakon jedno četiri minute, koje su se iskreno činile kao čitava vječnost, dolazi tramvaj. A kad ono…
Traumatičan trenutak
Hrpa ljudi, doslovno nagurani svi kao da je u pitanju nekakav mravinjak, a ne tramvaj. Jedva sam uspjela ući unutra, ali srećom – nekak jesam. Gledala sam di se kupuju te karte, ali doslovno se nisam mogla ni probiti do vozača da ga pitam kaj moram sad radit, a kamoli da bih mogla kupiti kartu.
Mjesta za sjesti – ma ni u najvećem ludilu. Doslovno sam se morala suočiti sa svojim najvećim strahom. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam to fakat napravila, ali jesam… Dotakla sam šipku u tramvaju. Fakat je bilo odvratno i doslovno tren nakon kaj sam izašla iz tramvaja sam si dezinficirala tu ruku. I onda još 234324 puta, dok nisam došla doma i onak ribala ju skoro do krvi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Uz taj nadasve dramatičan i traumatičan trenutak, u jednom trenu sam osjetila da me netko taknuo. Doslovno mi nije bilo dobro, mislila sam – okej, to je to. Sad ću dobit neku masnu bolest kao što su one žene u popularnoj trgovini skupile šugu. Cijelo to vrijeme dok sam bila vani sam samo razmišljala o tome kak moram čim prije doma i bacit sve sa sebe ono ne na pranje, nego u smeće.
Srećom, preživjela sam. Prošlo je već nekoliko dana i još uvijek nemam šugu ni nekaj drugo, ali trebat će mi još neko vrijeme da se psihički oporavim. Fakat nemrem vjerovati da se neki ljudi voze tramvajem…
*Svaka sličnost sa stvarnim osobama nije slučajna.
Pročitajte i ostale Ispovijesti brucošice:
Ispovijesti brucošice: Upisala sam medicinu
Ispovijesti brucošice: Brucošijade su dno dna
Ispovijesti brucošice: Dajte više završite taj faks
Ispovijesti brucošice: Čemu drama oko hrane u menzama, pa tamo ionak jedu samo jazavci?
Ispovijesti brucošice: Ja sam na medicini, zakaj bih radila za minimalac?
Ispovijesti brucošice: Koga boli briga za nogomet?
Ispovijesti brucošice: Fakat mi nije jasno kak je advent u Zagrebu ‘najbolji’
Ispovijesti brucošice: Srećom da znam učiti, inače fakat ne bih imala život van faksa
Ispovijesti brucošice: Ne kužim kak su društvene mreže toksične, pa ja uživam?
Ispovijesti brucošice: Sretan Božić svima, pozdravi iz dalekih krajeva
Ispovijesti brucošice: Po dočeku se zna kakva godina slijedi, moja će biti bolesno dobra
Ispovijesti brucošice: Napokon smo dobili euro, ne moram ih više mijenjati u kune
Ispovijesti brucošice: Život u srednjoj je bio lakši, sad imam grižnju savjesti kaj sam na skijanju
Ispovijesti brucošice: Kak misliš nisi stigla oprati kosu, pa kaj radiš osim kaj studiraš?
Ispovijesti brucošice: Sjebala sam, studirati medicinu je fakat teško
Ispovijesti brucošice: Ove godine sam prvi put singl za Valentinovo
Ispovijesti brucošice: Prvi put u životu sam dobila 4, sram me je
Ispovijesti brucošice: Zakaj studenti ne štede, pa kad ćeš ak’ ne sad?
Ispovijesti brucošice: Skinula sam Tinder
Ispovijesti brucošice: Prvi put sam sama skuhala tjesteninu, bilo je traumatično
