Malo koja stvar je toliko naporna koliko novi počeci. Godine provedeš trudeći se oko nečega i nekoga, a na kraju od svega toga ispadne ništa i moraš ispočetka. I dok neki, očito nezadovoljni sa svojim životima, jedva čekaju trenutak kada će izaći iz srednje škole i upisati faks, valjda dobivajući neku ‘novu priliku’, meni je ovo noćna mora. Sada, zaista moram sve ispočetka.
Foto: Unsplash
Život u srednjoj je bio tako lagodan i jednostavan. Bilo mi je super što sam se mogla doslovno probuditi 10 minuta nakon što je počeo prvi sat, a i dalje stići na kavu za veliki odmor. Imali smo tu naš kvartovski kafić, gdje su znali točno kakvu kavu volim piti – bez šećera, sa zobenim mlijekom i samo dašak karamele. Znala sam da fakat nema šanse da će mi uspjeti napraviti takvu kavu u kafiću kraj faksa.
Kava od 12 kuna?
I prije nego što sam došla na faks, istražila sam okolne kafiće. Vidjela sam da su im cijene sramotno niske – kava 12 kn? Jesam li ja sirotinja? Kao da ne mogu platiti kavu 20 kuna. Čim se netko tako postavi prema svojim kupcima, znam da neću dobiti uslugu kakvu zaslužujem, kakvu zahtijevam. Nije da sam se ikad brinula oko toga hoću li se uklopiti ili ne, ali moram priznati da mi je teško zamisliti se kako sjedam u kafić u kojem imam osjećaj da nisu niti pravilno oprane šalice.
Osim što sam istražila tu, meni realno najbitniju stvar, zanimalo me tko će upisati faks sa mnom. Ne da me zanima s kime ću se družiti, jer sasvim sigurno neću s njima, nego s kime ću morati ipak provoditi dio vremena. A i bilo bi dobro kada bi me odmah prihvatili kao onu curu koja je, realno, glavna u društvu.
Malo mi je bed što su svi moji upisali neke privatne fakultete, a ja jedina medicinu. No nisam jedna od onih koji se uvijek žale, svatko ima svoj križ i fakat ga ponosno nosim. Jednostavno oduvijek željela upisati medicinu i nisam se toga sramila. To što ju nisam morala upisati nije moj problem i nitko mi to neće nabijati na nos. Don’t need that kind of negativity.
I dalje najpametnija u sobi
Moram priznati da ne koristim baš Fejs, ali sam ušla u njega valjda nakon sto godina i učlanila se u neku studentsku grupu gdje su valjda stanari doma Sava? Malo mi je čudno što grupa ima skoro 50 tisuća članova, ali nisam nikad bila na Savi pa ne bih znala reći. Općenito ne zalazim baš dalje od centra, a i drago mi je što za faks nisam morala pretjerano mijenjati tu naviku.
Mislim, i da sam na kraju svemira, uvijek me može netko odbaciti, ili mogu sama otići autom. Samo što mi je baš stresno voziti uz sve ostale ljude koji se nimalo ne snalaze u prometu. Nisu svi te strese da su vrsni vozači kao što sam ja – tek sam nekoliko puta ogrebala auto.
Iako smo tek počeli, već je teško. Ne mislim na to da mi je teško učiti – cijeli život sam ovo čekala i obožavam činjenicu što sam i dalje najpametnija osoba u sobi. Mada, ruku na srce, fakat to nije toliko teško kad si okružen ljudima kojima sam ja okružena. Ono što je malo kritično jest to što ovi ljudi i dalje nisu skužili da sam ja osoba koju se prati u svemu.
Prošlo je već nekoliko tjedana, a oni su i dalje tako, udaljeni. Mislim da je problem u tome što ja zaista imam sve – realno, uvijek sam top, a i najpametnija sam. Mogu govoriti što žele, ali malo tko ima prosjek kao ja. I ja bih bila ljubomorna na sebe, da nisam ja. No, nadoći će i oni…
*Svaka sličnost sa stvarnim osobama nije slučajna.
