Jeste li se ikad pitali zašto ljudi uživaju u horor filmovima? Zašto volimo biti prestrašeni?
Mnogi ljudi strah doživljavaju kao negativno iskustvo koje valja izbjeći uvijek i pod svaku cijenu. No, postoje i oni drugi koji uživaju u navali adrenalina kada su ‘dobro zastrašeni’, stoga oni uživaju u horor filmovima. Ipak, ovakvo postupanje ne čini ih iracionalnima. Postoje fiziološki mehanizmi koji omogućavaju da naizgled strašne situacije/prizore doživljavamo kao ugodne. Kako je to moguće i koji su uzroci takvoga ponašanja pročitajte u daljnjem tekstu.
Photo: Warner Bros
Strah je neugodna emocija; stanje uznemirenosti i zabrinutosti kao fiziološki odgovor na naslućujući ili prepoznati izvor opasnosti (HJP) To je prilično jednostavna ali ne i tako preciznija definicija.
Klinička definicija glasila bi da je strah fizičko i emocionalno iskustvo. Ono je fizički podražaj koji, između ostaloga, uobičajeno dovodi do ubrzavanja otkucaja srca, ubrzanoga disanja te povišenja krvnoga tlaka. Kognitivno i emocionalno, sa strahom dolazi do povećanja razine pozornosti i fokusa, boje postaju svjetlije, a mišići se napregnu. S druge strane, usporava se rad organa koji nisu zaduženi za očuvanje egzistencije.
Strah je fundamentalna, duboko ukorijenjena reakcija čija je svrha izbjegavanje opasnosti i očuvanje integriteta bića i njegove egzistencije.
Što se događa u našem mozgu kada smo prestrašeni?
Amigdala je struktura u prednjem dijelu mozga, važan dio limbičkoga sustava, zadužena za emocionalne podražaje. Baš kao i ljudi, imaju je i ostale životinje. Aktivira se, primjerice, u trenutku kada šetate i gledate svoja posla te pred vas izgmiže zmija. Tada dobijete ono što u narodu zovemo fras. Tijelo je obaviješteno o opasnosti i spremno je na bijeg.
Amigdala također stvara reakciju uvijek kada vidimo izraz ljudskoga lica. Njezina reakcija još je više izražena onda kada smo suočeni s ljutnjom ili strahom. Uočavanje prijetnje (npr. kakvog predatora), u amigdali izaziva reakciju straha, koja potom aktivira sva područja zadužena za motoričke funkcije koje su potrebne za borbu ili bijeg. Također, ono izaziva lučenje kortizola i aktivaciju simpatičkog živčanog sustava.
Usko povezan s amigdalom je dio moždane strukture koji nazivamo hipokampus. Hipokampus i prefrontalni režanj omogućuju interpretaciju percipirane opasnosti. Ove strukture služe za funkcionalnu obradu kontekstualnih informacija na temelju kojih određujemo je li opasnost stvarna. Takav sustav omogućava svojevrsnu regulaciju straha.
Zašto neki ljudi vole biti prestrašeni?
Ljudi se međusobno u mnogim pogledima razlikuju pa tako i u osjetljivosti na ”strašne prizore”. Nečiji mozak može biti tako ‘podešen’ da zahtjeva puno veći stimulus za proizvodnju istoga osjećaja straha nego kod nekog drugoga. Prestrašenost kod ljudi može izazvati toliko uzbuđenje da o njoj čak postaju ovisni.
Profesori Irving Biederman, specijalist kognitivne neuroznanosti i Harold W Dornsife, neuroznanostvenik a USC Dornsife College of Letters, Arts and Sciences, kažu da ljudi obožavaju nove stvari, one koje ih odvajaju od svakodnevnoga života. Privlačnost zastrašujućih iskustava proizlazi iz toga što znamo da su ta iskustva zapravo sigurna.
Navala straha u kombinaciji s osjećajem sigurnosti dovodi do prirodnog oslobađanja oploida zajedno s ‘dopaminskim šutom’, povezanim s ‘nagrađivačkim’ centrom u mozgu, tvrde profesori.
Ne uživaju svi u hororcima
Reakcije straha bazirane su i na našim osobnim povijestima. Ona osoba koja je proživjela kakvu traumu imat će ‘kraći fitilj’ i vjerojatno neće imati mogućnost uživati u horor filmovima. Barem ne u onoj mjeri kao netko tko takva iskustva nije imao. Toj će osobi biti potreban puno manji stimulus za prouzrokovanje nepoželjnoga iskustva straha.
Neki ljudi lako će se prepuštati osjećaju da ono što vide u horor filmovima jednostavno izgleda prestrašno i neće taj osjećaj moći kontrolirati niti imati mogućnosti racionalizacije percipirane opasnosti koja nije stvarna. Istu scenu horor filma jedna osoba može percipirati kao vrlo strašnu, a druga kao dosadnu ili čak smiješnu.
Osobno mi je iskustvo gledanja Exorcista bilo zamorno, a na nekim mjestima smiješno ali samo utoliko što je nerealno i bedasto.
Kako učimo što je strašno a što ne?
Baš kao i životinje, često učimo na temelju vlastitoga iskustva. Ako nas jednom napadne pas, idući puta ćemo znati što očekivati. Oni nešto pametniji među nama uče na temelju tuđih iskustava pa će sa psom postupati opreznije jer su čuli ili vidjeli da je pas ugrizao neku drugu osobu.
Srećom, ljudi mogu ono što životinje ne mogu, a to je prenositi znanja govorom odnosno pismom. Pa ako na ulazu u nečije dvorište piše ”OŠTAR PAS” a iza ograde skakuće bijelo-pahuljasta pudlica visoka 35cm, svejedno razmisliš dva puta prije nego uđeš.
I pudlice imaju prijatelje.
