Kad buhtle nisu dovoljno dobre za Dane kruha: Prisjetili smo se kako su roditelji izrađivali školske projekte umjesto nas
Svaki učenik osnovne škole je barem jednom morao izrađivati samostalne projekte kod kuće. Bilo da je riječ o skulpturama za likovni ili domaćim proizvodima za Dane kruha, većinom se od učenika ne očekuje da ih izrađuju samostalno, već uz pomoć roditelja. Naravno, to najčešće završi tako da roditelji samostalno izrađuju sve dok djeca stoje sa strane i gledaju, a roditelji se počnu međusobno natjecati tko će biti najbolji. Članovi naše redakcije – Ramona, Matej, Duje i Petra prisjetili su se kako je to izgledalo dok su oni išli u školu i što su roditelji izrađivali umjesto njih.
Foto: kuhaj i peci | Youtube screenshot
Svi roditelji žele da njihova djeca budu najbolja. No, to ponekad može prerasti u prilično nezdravu potrebu za natjecanjem. Samostalni učenički projekti ponekad zaista zahtijevaju pomoć roditelja, ali ponekad i nastavnici i roditelji očekuju malo previše. Povoda za izradu stvari ima mnogo – od Dana kruha do Adventa, a umjesto da pomognu svojoj djeci da nešto izrade samostalno, neki roditelji se odluče natjecati s drugim mamama i tatama. U redakciji Srednja.hr smo se prisjetili kako je to izgledalo kada su roditelji izrađivali školske projekte umjesto nas.
Ramona: od pahuljica od papira do jaslica s ogradom i pripadajućim stanovnicima
Prvi ‘projekt’ kojega smo morali napraviti doma s roditeljima je bio u prvom razredu osnovne. Morali smo napraviti pahuljice od papira koje smo trebali staviti na prozore škole kao ukras. Moja mama se stvarno potrudila oko toga, radila je cijelo poslijepodne jer nije bilo dovoljno napraviti dvije-tri pahulje, nego desetak njih, a ja sam mogla samo sa strane gledati kako ona to radi jer je koristila skalpel. Idući dan kada smo svi donijeli svoje u školu, nastavnica je baš ‘popljuvala’ pahulje moje kolegice iz razreda jer su izgledali više kao cvjetovi, a ne pahulje. Njoj nije bilo jasno zašto i njene pahulje ne idu na prozore. Sjećam se da je baš bila tužna i razočarana, a ja sam razmišljala o tome kako nastavnica ne razumije da ona živi u teškoj obiteljskoj situaciji i da joj je te pahulje pomogla napraviti baka (ili prabaka) od 80 godina i da ih je napravila najbolje što može, jer se njezini roditelji nisu baš angažirali oko nje.
Drugi projekt je bio isto u periodu od 1. do 4. razreda i morali smo doma s roditeljima napraviti drvene kućice za ptičice koje su trebale ići na drveća u školskom dvorištu. Super ideja, ali možete li zamisliti djecu s pilom, čavlima i čekićem u ruci kako to ‘samostalno’ rade? Kućicu mi je napravio djed dok sam ga ja ponovno samo gledala sa strane i tu i tamo nešto dodala.
Treći projekt je bio trećem razredu osnovne i to za Božić – morali smo doma napraviti velike drvene jaslice koje su trebale ići pod školski bor. Tu sam prvi put primijetila da to nije samo zadatak za učenike da se zbliže s roditeljima, već se i roditelji međusobno natječu. Tako je moj tata preuzeo izradu jaslica i sjećam se da je komentirao kako on sad nema dovoljno vremena i da će moj stric (jer je njegova kćer, moja sestrična išla sa mnom u istu školu) sigurno napraviti bolje od mog tate i da će ‘pobijediti’, jer samo su jedne jaslice mogle biti pod školskim borom. Znam da je tata radio dugo u noć i stvarno su bile prekrasne, čak ih je malo ‘zakurio’ da izgledaju staro i istrošeno.
No, stričeve jaslice su bile duplo veće, imale su i ogradu, mahovinu na krovu i božićne figurice koje nisu bili obavezne i koje ja, naravno, nisam imala jer je zadatak bio donijeti samo jaslice. Kada su to vidjeli svi učenici svi su mojoj sestrični govorili kako to ona nije sama napravila i da je to ‘varanje’, a ja moram priznati da sam se malo čak naljutila jer sam mislila da su svačije jaslice zaslužile biti, ako ne pod borom, onda barem izložene u školi jer su se stvarno svačiji roditelji potrudili oko toga. Na kraju su jaslice mog tate završile pod našim borom.
Duje: skulpture od žice i dvije operacije oka
Bili smo 5. ili 6. razred osnovne. Profesor likovne umjetnosti, sad više nije među živima, je imao fiks ideju da mi izrađujemo nekakve skulpture od žice. Kažem fiks ideja ne zato što je ideja načelno loša, štoviše, može se to jako dobro odraditi. No, profesor nam nije nabavio materijale već nam je rekao: nađite si bakrene žice, jer su mekane, pa se mogu savijati i donesite to na nastavu.
Budući da sam živio u malom selu i da smo bili ograničeni s izborom, svi smo došli s različitim tipovima žice. Neki su imali one tvrde, debele koje su se odbijale kao bumerang. S njima se uopće nije moglo raditi bez kliješta i poprilično jake ruke. To je bio kaos, praktički nitko nije ništa sam napravio, već su svi nosili te groteskne ‘kreacije’ doma pa su roditelji popravljali što se popraviti dalo.
Osim toga, teška je drama nastala jer se jedan učenik ozlijedio žicom, i to pošteno. Oštetio je rožnicu oka zbog čega je sljedeća dva dana prošao dvije operacije. Svi su bili jako zabrinuti. Kao i uvijek, ekipa se zabrine kad se nešto dogodi, prije se nitko nije osvrtao na profesora koji bi nas ostavio u razredu da se bavimo njegovim fiks idejama dok bi on u informatičkom kabinetu ‘rokao’ Need for Speed.
Matej: adventski vijenci bez obzira na vjeroispovijest
Unatoč činjenici da sam išao u osnovnu školu u kvartu u kojem je živjelo puno pripadnika muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti, svake smo godine prije adventa izrađivali adventske vijence. To je, naravno, bilo u sklopu nastave likovnog, pa smo glavni ‘okvir’ napravili u školi, dok smo ostatak nosili kući i trebali smo ga sami dovršiti.
To, kao što se i može pretpostaviti, nije bio slučaj, pa su ga uglavnom dovršavale mame i bake. Iako nije bilo službenog natjecanja čiji je adventski vijenac najljepši, svi su se postavljali po učionici i učiteljica ih je ocijenjivala, a onaj tko je imao najbolji bio je – glavna faca u razredu. Jedne smo se godine čak dosjetili iz toga izvući neki profit, stoga smo ih prodavali na božićnom sajmu.
Petra: Sunce, bubamare, kućice i druge umjetničke instalacije za Dane kruha
Najvažniji događaj u mojoj osnovnoj školi bili su Dani kruha. Iako bi smisao tih dana trebao biti u zahvalnosti na plodovima zemlje, na kraju se najčešće pretvori u natjecanje roditelja. Kao da je najvažnije dokazati koliko volite svoje dijete kroz ekstravagantne pekarske proizvode koji bi bolje pristajali nekom profesionalnom kulinarskom natjecanju nego školskome sajmu. Iako smo službeno sami trebali izrađivati pekarske proizvode, najčešće su ih pravile majke i bake koje su bile veoma natjecateljski nastrojene.
Kada sam u prvome razredu došla kući i rekla mami da moramo ispeći neko pecivo za Dane kruha, ona je napravila buhtle s pekmezom uz moju pomoć. Pomogla sam joj mijesiti tijesto, puniti tijesto pekmezom i kasnije počistiti, što su bili kulinarski zadaci u skladu s mojim godinama. Sjećam se kako je mama bila ponosna jer su buhtle izgledale veoma lijepo, a ja sam bila sretna jer sam bila sigurna da sam dobro obavila traženi zadatak i da će me učiteljica pohvaliti.
Međutim, sutradan u školi je uslijedio hladan tuš. Učiteljica je ‘popljuvala’ moje buhtle, rekla da je to obično pecivo koje nitko ne jede i da ne izgleda dovoljno dobro da ide na izložbu. Mislim da mi je to bila prva pokuda od učiteljice i poprilično me pogodila, a znala sam i da će mama biti razočarana. No, nisam jedina koju je učiteljica pokudila. Neki učenici su u školu donijeli pekarske proizvode kupljene u pekarnici. Na njih se učiteljica izvikala i rekla da su u potpunosti promašili poantu zadatka, jer je proizvode trebalo napraviti ručno. Jedan od mojih razrednih kolega učiteljici rekao kako njegova mama nije stigla praviti ništa jer se mora brinuti za malu bebu, njegovu sestru. To je bio i slučaj s većinom ostalih učenika koji su donijeli peciva iz pekarnice. Ili su se djeca prekasno sjetila reći roditeljima da moraju napraviti nešto, ili su im roditelji bili zaposleni, samohrani i jednostavno nisu imali vremena mijesiti, ukrašavati i peći peciva.
No, jedna učenica je u školu donijela slatki kruh u obliku sunca koji je zaista izgledao prekrasno. Učiteljica je bila oduševljena, a i mi smo s divljenjem gledali taj kruh i nadali se da ćemo ga moći probati kad završi priredba. Nismo dobili priliku probati ga jer ga je netko kupio na priredbi. Kasnije smo saznali da je baka naše kolegice umirovljena slastičarka koja je obećala iduće godine napraviti još spektakularnije pekarsko djelo.
Kad je moja mama čula kako su njezine buhtle nisu dovoljno dobre za priredbu, naljutila se na učiteljicu i rekla kako više nikada neće izrađivati ‘gluposti za školu’. Obećanje je održala i ja iduće godine nisam ponijela ništa u školu povodom Dana kruha. No, neke su mame bile odlučne u namjeri da osvoje naklonost učiteljice, pa su se bacile na izradu kompliciranih skulptura od peciva. Jedna je mama napravila veliku kućicu od kruha koja je imala vrata i prozore koji su se mogli otvarati. Svi smo bili impresionirani, osim učenice čija je baka godinu ranije napravila sunce od kruha. Baka je ove godine napravila bubamaru s krilima, koja je izgledala odlično, ali nije bila na razini kućice od kruha.
Natjecanja su se nastavila i idućih godina, a nekoliko mama i baka su postale pravi rivali. Iako je nama učenicima to uglavnom bilo smiješno, danas mislim kako je ponašanje učiteljice i nekih mama sasvim ubilo duh Dana kruha. Smisao je trebao biti zahvalnost, a ne zavist i natjecanje.
