Kako je otići na Erasmus u Italiju? ‘Nastava nije bila obvezna, ali predavaone su svejedno bile pune’
Kako bi olakšali onima koji se spremaju na Erasmus, na portalu srednja.hr pokrenuli smo serijal tekstova kroz koji donosimo iskustva studenata koji su se okušali u mobilnosti. Ovoga smo puta razgovarali s apsolventicom diplomskog studija talijanskog jezika i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, Lucijom Begić, koja je bila na Erasmusu u talijanskom gradu Macerati.
Okolica grada, Macerata. Foto: Privatna arhiva
Lucija Begić, apsolventica diplomskog studija talijanskog jezika i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, provela je pet mjeseci na Erasmusu u Macerati, talijanskom gradu u regiji Marche koja se nalazi preko puta Zadra. Upravo zbog lokacije, imala je rijetku priliku ići na Erasmus – brodom.
Život u glavnoj gradskoj ulici
– Studirala sam na Università di Macerata, a pohađala sam nastavu na dva fakulteta: na jednom sam slušala kolegije za talijanistiku, na drugom kolegije iz povijesti umjetnosti. Bila sam davne 2019. godine u zimskom semestru, provela sam tamo pet mjeseci i vratila se taman kad je počela epidemija korona virusa, objašnjava nam Lucija.
Smještajem je bila izrazito zadovoljna. Živjela je u stanu točno pored gradskih zidina, u glavnoj gradskoj ulici, tako da joj je sve bilo blizu i pogled je bio predivan. Do jednog fakulteta je imala 10 minuta pješke, a do drugog oko sedma minuta autobusom jer je bio malo izvan grada. U stanu je živjela s dečkom koji je također bio na Erasmusu te s dva cimera, jednim iz Makedonije i jednim iz Španjolske. Svatko je imao svoju sobu, a susjede su im bile časne sestre jer se zgrada nalazila pored samostana.
– Iskustvo studiranja mi se jako svidjelo. Radili smo puno samostalnih projekata koji su nosili velik dio ocjene i bilo je dosta terenske nastave. Ono što je također drugačije je to što dolazak na nastavu nije bio obavezan, ali predavaone su svejedno svaki puta bile pune. Za one koji ne dolaze na nastavu nego samo izlaze na ispite, za svaki su kolegij kao ispitna literatura bile navedene dodatne dvije ili tri knjige, tako da se sve na kraju izjednači. Slušala sam kolegije i na talijanskom i na engleskom, a naučila sam jako puno strukovnih izraza na oba jezika, pa mi postalo puno lakše čitati stranu literaturu, govori Lucija.
Što se tiče ljudi koje je upoznala, Lucija kaže da je istina da su Talijani jako otvoreni i ljubazni. Svi su glasni, uvijek spremni pomoći, smiju se, grle, ljube, već i prilikom upoznavanja. Družila se, također, sa studentima iz cijelog svijeta, a upoznala je i dvije kolegice s faksa s kojima se i dalje čuje redovno.
Knjižnica na faksu. Foto: Privatna arhiva
Puno domaće hrane
– Izlazilo se svugdje pomalo. U klubove nismo išli često, ali navečer smo išli do grada i u koji god da se kafić ušlo, uvijek je bilo ljudi i sve je bilo živahno. Znali smo raditi i tulume u našem stanu ili ići kod nekog, tako da je stvarno uvijek bilo neke opcije za druženje, napominje Lucija.
Kad je, pak, riječ o hrani, Lucija priznaje da nije baš jela u menzi. Nastojala je što više kuhati doma, a pripomoglo joj je i to što se u Italiji na svakom koraku može nešto pojesti, pa dok dođe do menze, više ni nije gladna. Napominje da su cijene hrane u trgovinama bile nešto niže u Hrvatskoj, a grad je inače bio prepun voćarni i drugih trgovina s domaćom hranom, što je često iskorištavala.
Lucija je dobivala stipendiju od oko 450 eura mjesečno i kako kaže, nije joj bila dovoljna. Uz faks je uvijek radila pa je imala u Italiji svoje ušteđevine, a novac su joj slali i roditelja. No, budući da je Macerata manji grad, stanarina joj je bila trostruko jeftinija nego što bi platila u nekom većem talijanskom gradu.
– Hrana, a pogotovo cijene u kafićima, uglavnom su niže nego u Hrvatskoj, ali puno sam putovala jer sam zaista htjela iskoristiti tu priliku dok sam u Italiji. Sve je to dosta individualno i ovisi kako tko želi provesti tih nekoliko mjeseci, ali nije isto hoćete li živjeti u glavnom gradu, razvikanom turističkom odredištu ili nekom manjem mjestu, kaže Lucija.
Grad Macerata. Foto: Privatna arhiva
Bilo je komplikacija, ali sve se isplatilo
Priznala je, također, da je imala problema s priznavanjem nekih kolegija u Hrvatskoj, jer je išla na Erasmus na trećoj godini studija, kada je imala uglavnom sve obavezne predmete. Sve se, doduše, na kraju riješilo – neki su joj kolegiji priznati kao ekvivalenti, neki su upisani kao izborni, a neke je kolegije polagala u Zagrebu. S nekim profesorima nije bilo lako, ali Lucija kaže da se sve na kraju iskomuniciralo i riješilo.
Ipak, unatoč i tim komplikacijama, Erasmus će Luciji u sjećanju ostati kao jedna velika cjelina i kao jedinstveno iskustvo. Ljudi s kojima je provela tih pet mjeseci, obogatili su ju kao osobu, kao i mjesta koja je posjetila.
– Apsolutno bih preporučila odlazak na Erasmus, bilo gdje. Ja sam htjela otići u manje mjesto, a i Sveučilište u Macerati mi je nudilo najbolju kombinaciju kolegija s obzirom na godinu studija i studijske grupe, ali odlazak bilo gdje može biti odličan. Erasmus je rijetka prilika kad ti netko stipendira život u inozemstvu i stvarno je šteta ne otići, a čovjek zaista nauči puno o sebi, ali i dobije drugu perspektivu studija i mogućnost da se dodatno upozna sa svojom strukom, poručuje Lucija.
