Kako sam zavolio život na Savi? Nisu mi bili jasni oni koji kažu da Sava ima dušu, sad sam jedan od njih
Točno se još sjećam dana kada sam saznao da ću svoju prvu godinu faksa boraviti u studentskom domu Stjepan Radić. Budući da sam priželjkivao Cvjetno ili jako naivno onu najbolju kategoriju na Savi, nije mi baš najbolje sjela ta informacija. No, opet sam bio sretan jer kao bolje išta nego ništa. Tada nisam mogao ni zamisliti koliko će mi život na Savi zapravo biti lijep i da ću i ja početi govoriti uzrečicu koju sam nekoć čak malo i prezirao – Sava ima dušu.
Studentski dom Stjepan Radić – Sava | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
16. kolovoza 2022. Dan je to kada sam saznao da ću živjeti na Savi. Bio sam na Erasmus+ putovanju i tu informaciju primio sam kada sam bio u autobusu. Pamtim svaki detalj, kako sam uzeo mobitel i pokraj svog imena vidio studentski dom Stjepan Radić. Na prvu mi nije zvučalo tako loše, okej, nisam dobio Cvjetno ni onu famoznu prvu kategoriju na Savi, no bar imam dom. Za studentski džep najpovoljnija opcija.
Tada mi zbilja nisu bili jasni oni koji su govorili da Sava ima dušu
A onda sam shvatio da je to ona stara kategorija. Krenuo sam još malo istraživati i odjednom mi to da ću kupaonicu dijeliti samo s docimerima više nije bila tako loša stvar. Počeo sam razmišljati u tom smjeru i više mi se boravak na Savi nije činila tako loša opcija. Prijatelj koji mi je trebao biti cimer dobio je drugi dom tako da sam trebao pronaći nekog novog.
I to mi je brzo pošlo za rukom. Sve je išlo nekako glatko. No, kada sam počeo živjeti na Savi nije sve bilo tako bajno. Kao što sam već pisao, prvih tjedan dana bilo je kritično. Vrata kupaonice nisu se mogla zatvoriti, WC je bio začepljen svaki drugi dan, nema hladnjaka, a nije bilo ni tople vode. No, to s toplom vodom na Savi je već počela biti svakodnevica. Ako niste vidjeli, tople vode nitko od stanara nema cijeli ovaj tjedan.
Soba u studentskom domu | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Život nije bio lagan, cimer s kojim sam imao super odnos je otišao. U jednoj akademskoj godini imao sam čak četiri cimera i jednog koji je ostavio samo poruku, a nikada se nije ni pojavio. Zbilja mi tada nisu bili jasni oni koji su govorili da Sava ima dušu. Bio sam uvjeren da nema šanse da ja ikada nešto tako izustim. Pa ono, nemam ni tople vode, a ni poštenog cimera.
Nisam siguran kada se situacija u mojoj glavi počela mijenjati, ali nekako sam se počeo privikavati na sve. Jest da menze, o kojima sam pisao u više navrata, nisu baš nešto. I često sam bio ljut što nemamo bolje uređen taj sustav jer je primjerice splitska menza nemjerljiva s ijednom zagrebačkom. Ali bar ono što se u menzi na Savi osjeća je duša i sloga.
Nisam mogao zamisliti da će mi Magazin pjevati u dvorištu
Sjećam se kada je na početku akademske godine netko u grupu Save na Fejsu napisao da je pozdravljanje ljudi čak ako ih ne poznaješ i pridržavanje vrata od paviljona ako je netko u blizini ‘must have’ na Savi. I zbilja je, ja bih to nazvao Savskim bontonom. Dok si onako loše volje, nemaš snage, netko te pozdravi ili uljepša dan tako da ti pridrži vrata. Sitnice čuda rade.
Pa onda taj naš super dućan koji na Savi radi svaki dan. Iako i to postaje upitno zbog neradnih nedjelja, no nećemo sad biti pesimistični. Automat koji nije samo jednom zaštekao i uzeo mi novce s kartice iako nisam dobio proizvod. No, trenutak u kojem sam sigurno shvatio da Sava ima dušu bili su Radićevi dani. To događanje, već na inače živu Savu, donijelo je još više zabave i ljudi. Da će mi praktički u dvorištu pjevati Magazin sigurno nisam mogao zamisliti onog dana kada sam bio tužan što neću biti na Cvjetnom.
Ogled Hrvatske i Maroka pratili su i studenti u domu na Savi|foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Gledati utakmice naše reprezentaciju u domu isto je bilo nezaboravno dobro iskustvo. Pa kada je nedavno stigla informacija da krajem ove kalendarske godine peti i šesti paviljon idu u obnovu, istovremeno sam bio tužan i sretan. Prije nego što objasnim razloge odmah da napomenem da od te obnove ove godine ništa i da će se sljedeću cijelu akademsku godinu u tim paviljonima moći boraviti. Sadašnji plan je da obnova krene krajem sljedeće akademske godine.
Da nastavim o svojim razlozima tuge i sreće zbog moguće obnove starih paviljona. Bio sam tužan jer sam na listu prioriteta opet htio staviti peti i šesti paviljon. Je, namještaj je zbilja star, cijevi su u banani, prašina je problem, rolete ne rade, zapravo malo toga je u funkciji. No, meni je i dalje prednost što se kupaonica dijeli samo s docimerima. I to dosta velika prednost. Ipak, više sam bio sretan jer je ta obnova nužna i nakon nje život u tim paviljonima bit će lakši za svakog studenta. Tko zna, možda i ja doživim taj užitak.
Na Savi s dušom ima mjesta za sve
Neki znaju reći da je na Savi preglasno pa ne možeš spavati. Ni u jednom trenutku mi se tako nešto nije dogodilo. Zna biti buke, ali vrlo brzo navikneš se na te manje zvukove i spavaš bez problema. Tako da je to apsolutno mit. Je, može biti problem kada učiš, a baš netko iz susjedne sobe pjeva kao da mu je zadnje na neku cajku, no pomiriš se s tim.
Mačke koje obitavaju u domu isto su jedna lijepa stvar. Ima i problema, dakako, kao što je to što u studentskim domovima nemamo adekvatni sustav razvrstavanja otpada. Ali barem one plastične boce damo beskućnicima i vidimo njihov osmijeh na licima te zahvalnost.
Život u stanu sigurno ima svoje prednosti i nije da sam jednom požalio što ne živim u stanu. Sobe u domovima su male i intime gotovo ni nema ako ti je cimer cijele dane i noći u sobi. Onda se sjetiš da ima studenata koji žive u učeničkim domovima i koji žale što propuštaju studentsku atmosferu koje na Savi sigurno ima. Studentsko naselje poput Save zbilja ima dušu i ako se ikad dvoumite biste li živjeli na Savi ili ne, moj je odgovor – nemojte razmišljati. Bilo da ste glasniji ili povučeniji, ekstrovert ili introvert. Na Savi s dušom ima mjesta za sve.
