Koliko mi blizu smiješ prići reći će ti – proksemija!
Svatko ima različitu percepciju svijeta oko sebe, no ne primjećujemo svi iste pojave, niti svi gledamo na njih na isti način. Ipak, puno toga možemo naučiti promatramo li svakodnevne, naizgled obične i nezanimljive prizore, poput gužve kada ljudi ujutro idu na posao, vožnje javnim prijevozom ili ispijanja kave u omiljenom kafiću.
www.potential2success.com
Vjerojatno ste barem nekoliko puta u životu primijetili način na koji ljudi popunjavaju prostor, osobito javni, kao što je autobus, tramvaj, kafić ili čekaonica. Nesvjesno ili svjesno, popunjavaju ga uzimajući u obzir druge ljude koji se u tom prostoru nalaze. Znanost koja se bavi ovim načinom neverbalne komunikacije naziva se proksemija i proučava kako se ljudi ponašaju prema osobnom prostoru kada su u pitanju drugi ljudi.
Podsvjesno ponašanje
Kada se sljedećeg puta zateknete u praznom autobusu ili tramvaju, obratite pozornost na način kako se prostor puni i primijetit ćete da će prva osoba koja uđe sjesti gdje želi. Zatim, sljedeća i svaka iduća osoba neće sjesti gdje želi, već će se u svom izboru mjesta voditi prema tome gdje ostali sjede. Odabrati će ono mjesto koje je barem jedan red udaljeno od drugog putnika. Tek onda kada nastane dovoljna gužva da se fizički ljudi ne mogu udaljiti više od jednog reda od suputnika, ponovno počinju sjedati bilo gdje, pritom ne vodeći računa tko gdje sjedi.
Sada zamislite situaciju u kojoj u autobus ili tramvaj u kojem se nalazi samo jedan putnik uđe osoba i sjedne pored njega, unatoč potpuno praznom ostatku vozila. Takve se situacije rijetko događaju, no kada i ako se dogode mogu izazvati sukob, a u najmanju će ruku osoba pored koje je druga sjela ustati i otići. Iako nam osoba nije napravila ništa nažao, niti nas nečim uvrijedila, a na kraju nije nam se niti obratila, takav potez ljudi nesvjesno smatraju napadom na osobni prostor. Bez posebne svijesti o tome, ljudi imaju striktna, nepisana pravila gdje se tko može ili mora nalaziti. Što je najzanimljivije, na ta pravila uopće ne obraćamo pozornost dok god ih netko ne prekrši.
Unutarnje i vanjske granice
Upravo time se bavi proksemija, načinom na koji ljudi organiziraju svoj društveni prostor. Ona predstavlja studiju ljudske percepcije i upotrebe prostora. Korištenje prostora govori o nama isto kao i facijalne ekspresije i geste. Utemeljitelj proksemije je antropolog Edward Hall koji je u svojoj knjizi ‘The silent language’ odredio četiri tjelesne razdaljine koje postoje kod ljudi. Tako strancima ne dozvoljavamo da nam se približe na manje od 3,6 metara jer tu završava javni i počinje društveni prostor. Prijateljima i društvenim partnerima ne toleriramo bliže od 1,2 metra jer tu počinje osobni prostor, dok bliskim prijateljima i obitelji ne bliže od pola metra jer tu počinje intimni prostor u kojem ne bi smio biti nitko osim partnera ili partnerice, prenosi io9.com
Kod ljudi se unutarnje, kao i vanjske granice mijenjaju i razlikuju u odnosu na različite faze života i situacije u kojima se nalazimo. Tijekom života naše granice se mijenjaju, a značajnu ulogu u tome ima način našeg razvoja od rođenja.U početnim fazama života glavnu ulogu imaju odnosi i psihološka klima između nas i naših roditelja te okoline u kojoj se razvijamo. Temperament, neurokemija i navike koji se tijekom odrastanja uspostavljaju, utječu na povezanost i razdvojenost između naših misli, osjećaja i ponašanja, pa tako razlikujemo naša mentalna iskustva od mentalnih iskustava drugih ljudi, te prihvaćamo ili izbjegavamo tuđe utjecaje, razmišljanja, raspoloženja i ponašanja. Unutarnje granice postaju čvršće i gušće kako starimo, pa onda gubimo spontanost, kreativnost i zaigranost koju imamo kao djeca.
O našim unutarnjim i vanjskim granicama ovisi kako nas drugi ljudi percipiraju i obrnuto. Ako nemamo čvrste unutarnje granice primjerice, imamo veći i snažniji doživljaj emocija, intuicije i kreativnosti, dok sa čvršćim unutarnjim granicama možemo jasnije racionalno rezonirati i donositi odluke bazirane na logičkom i racionalnom rasuđivanju.
