Komentar: ‘Sluškinjina priča’ – Nekada SF, danas vrlo bliska budućnost
Margaret Atwood je 1986. godine objavila roman ‘Sluškinjina priča’. Već je tada prouzrokovao popriličnu pompu i postao popularan u feminističkim krugovima, a ove godine je televizijska kuća The Hulu ekranizirala roman u obliku serije. Osim što ima zavidnih 8.7/10 na imdb-u, serija je dobila čak 8 Emmy nagrada ove godine. Serija se, kao i roman, bavi prikazom distopijskog svijeta nekadašnjeg SAD-a, tadašnje Gileade, a zanimljivo je gledati kako je nekada žanrovski bila znanstvena fantastika, dok je iz današnje perspektive čitamo donekle proročki.
Foto: facebook.com/handmaidsonhulu
Okosnica radnje serije prati glavnu misao romana. Likovi su smješteni u Gileadu, imaginarnu državu na mjestu dijela nekadašnjeg SAD-a. Politička podjela država kakvu danas poznajemo (ili tada) je nestala uslijed napada na vladu za koji su okrivljeni teroristi. Ustav je nakon toga proglašen nevažećim, uz utješne riječi da je to samo na kratko vrijeme, a vlast su skrojili pojedinci vođeni biblijskim vrijednostima.
U takvom teokratskom režimu žene služe isključivo za reprodukciju, a uloga muškaraca je oploditi žene i čuvati takvo stanje. Nakon proglašenja Gileade su sačuvani samo ugledni brakovi, pa su muškarci dobili titule Zapovjednika, a njihove supruge su jednostavno Supruge, dok su ostali brakovi proglašeni nevažećima. Plodne žene su postale Sluškinje te su dodijeljene u kuće Zapovjednika i njihovih Supruga kako bi ih Zapovjednici oplodili, a neplodne žene se skrbe za njihova kućanstva. Stare žene koje ne mogu iskoristiti niti kao ispomoć u kući ili žene koje su se bunile su proglašene neženama i poslane u Kolonije gdje ih se izrabljuje do smrti ili često umiru od zračenja.
Cilj takvog režima bio je porast nataliteta, jer je zbog kontracepcije, abortusa ili jednostavno nečije želje, broj djece opao.
Nekako zvuči strahovito poznato.
Roman vs serija
Roman je pripovijedan u prvom licu, iz perspektive Sluškinje Fredove, a prati događaje koji se događaju u neodređenoj sadašnjosti u vrijeme Gileade, ali i donosi njezine reminiscencije o vremenu prije Gileade, prije tog represivnog režima. Iz svakog takvog njezinog flaschbacka saznajemo malo više kako je do takvog režima došlo, te kako je to izgledalo ranije: kako su žene mogle imati karijere i raditi dok im nisu oduzeli pravo na posjedovanje novca i ekonomsku moć, kako su i muškarci i žene slobodno mogli birati s kim će biti, kako su žene znale i smjele čitati i pisati, dok im u Gileadi to nije dopušteno.
S fabularne strane, serija u prvoj polovici iznenađujuće vjerno prati i dočarava radnju iz knjige. Naravno da postoje prepravci i iznimke, ali u prvih nekoliko epizoda je to zanemarivo. No, druga polovica prve sezone, koja ukupno ima deset epizoda, uvelike mijenja stvari.
Ako ćemo se voditi čestom mišlju da serija ili film nisu dobri ako ne slijede roman iz stranice u stranicu, reći ćemo da je serija grozna. Ali ne smijemo zaboraviti da su televizijska serija i roman dva potpuno različita medija i da im ne možemo suditi po istim kriterijima.
Ne možemo, dakle, seriju proglasiti lošom samo zato što donosi više radnje nego što to čini roman. Ponavljam, roman se većim dijelom oslanja na razmišljanja Fredove, što je teško prikazivo na seriji. Kako bi seriju, pa i glavnu junakinju, učinili atraktivnijom i gledljivijom, Fredova, koju u seriji fenomenalno tumači Elizabeth Moss, je pretvorena u pravu aktivnu junakinju koja svjesno i namjerno poduzima neke korake kojih nema u romanu ali izvrsno pokreću radnju, ili su joj pripisane akcije koje u romanu nije nužno ona napravila, već ih se samo sjeća.
Ono što je serija nepotrebno promijenila, a nosi veliku težinu u romanu, jest dimenzija sumnje u priču. Fredova u romanu nekoliko puta naglašava kako je cijela priča koju ona pripovijeda samo rekonstrukcija, kako ni ona ponekad ne vjeruje u istinitost onoga što pripovijeda, a kada ne zna što se dogodilo, jednostavno pretpostavi ili čak izmisli. Serija je izgubila tu dimenziju prikazujući sve jednostrano i sa dozom sigurnosti koja u romanu nedostaje.
Na tom je tragu zasigurno najveći nedostatak imenovanje Fredove. Fredova u romanu pripovijeda o svojem imenu, ali ga ne spominje, jer je ono trag nekog prošlog vremena, vremena u kojem je ona bila slobodna kao pojedinac, a posjedovanje osobnog imena znak je identiteta. U romanu je ona jednostavno Fredova – ona više nije identitet nego posjed. Serija joj je besramno nadjenula ime June, čime nisu ništa dobili, a lišili su seriju pitanja (samo)određenja putem imena koje je u romanu vrlo naglašeno.
Patrijarhat mrzi i muškarce
Iz nekog je razloga u narodu ustaljeno mišljenje da feminizam znači širenje mržnje prema muškarcima. Feminizam je u svojoj suštini borba za jednakost spolova. Prije svega, potrebno je prava žena izjednačiti s pravima muškaraca, ali to ne znači mržnju prema drugome spolu. Ako kažemo da ne želimo biti drugotne, to ne znači da želimo da postanemo prvotne, a muškarci drugotni. Želimo biti jednake.
U strahu od toga, mnogi spas vide u patrijarhatu. A ono što se ponekad ne vidi ili zaboravlja, jest da patrijarhat ne ide na štetu isključivo ženama, već šteti i muškarcima. U praksi to znači da im nameće vlastite ciljeve, a onaj koji ih ne dostigne nije muškarac.
Režim koji vlada Gileadom jest između ostalog i radikalno patrijarhalan. Što bi značilo da su muškarci ti koji vladaju, žena je svedena na hodajuću maternicu, dihotomija između javnog i privatnog, gdje je javni svijet svijet muškaraca, a privatni svijet žena, je na vrhuncu, a posjedovanje Supruge i/ili Sluškinje znak je nečijeg društvenog statusa.
Ali, jednako tako je i funkcija muškarca svedena na njegovu reproduktivnu moć. Kontakt između muškarca i žene završava tamo gdje završava njegov penis, a sveden je na jednu noć mjesečno, na večer Obreda odnosno pokušaja oplodnje Sluškinje. Muškarcima su uskraćeni osjećaji i zabranjena ljubav u Gileadi dobiva potpuno novo i doslovno značenje.
Znanstvena fantastika postala realnost
Jučer je na Markovom trgu održan prosvjed za ukidanje takozvanih Vatikanskih ugovora. Ministar zdravstva je jučer izjavio kako život počinje začećem i kako ga treba zaštititi. Zaklade koje se svesrdno bore za zabranu pobačaja su sve brojnije i sve glasnije. Njih se ne ušutkava, dok se ženama i muškarcima koji žele sačuvati svoja reproduktivna prava brani pravo glasa.
Tako je počela i Gileada. Na koncu su zabranili abortuse, svaku vrstu kontracepcije, a doktori koji su vršili abortuse su smrtno kažnjavani. Čeka li to i nas? Čeka li nas pregled kojim će utvrditi koja je od nas plodna i hoće li nas dodijeliti nasumičnim muškarcima koji će nas pokušavati oploditi iz mjeseca u mjesec? Hoćemo li mi koje se borimo da se Hrvatska ne pretvori u Gileadu biti proglašene neženama i poslane u Kolonije da umremo?
‘Teokratski režim zasnovan na uskraćivanju prava jedne skupine građana isključivo na osnovi spola kojemu je povod bilo svrgavanje vlade, za što je okrivljena teroristička organizacija.’ Zvuči kao nešto što nas ne čeka za 100 godina, već tu negdje iza ugla.
Roman završava poglavljem naslovljenim ‘Povijesne bilješke’, koje je zapravo predavanje sveučilišnog profesora o životu u Gileadi. Dakle već sam roman je nagovijestio neizbježnu propast države s takvom vladavinom, a u seriji su pobliže prikazani susjedski odnosi s drugim državama koje su cijelo vrijeme znale za tlačenje koje se provodi nad ženama Gileade, ali su mudro šutile.
Još nije kraj
‘I ulazim unutra, u tamu; ili možda svjetlo.’, posljednja je rečenica Fredove, odnosno June. Fredova možda nije znala kamo se kreće, ali ono što time roman i serija iza sebe ostavljaju jest tračak nade u individualce koji se ne predaju.
Pa iako je prva sezona iscrpila radnju knjige, seriju ćemo gledati i iduće godine, 2018., za kada je najavljena druga sezona.
Ako serija nije završila onime što bi inače trebao biti kraj, ne mora biti kraj ni borbama za jednakost spolova i za očuvanje reproduktivnih prava pojedinki i pojedinaca. Još se stignemo kretati prema svjetlu, a ne prema Gileadi.
