Predivan sunčan dan, napokon ste se probudili na vrijeme i sve ide baš po planu. Stigli ste doručkovati i imati minutu za pročitati novosti na Facebook-u, pripremili ste torbu, pa čak se stigli i pogledati u ogledalo prije izlaska iz kuće. Sretno, uz slušalice u ušima, odlazite do stanice gdje čekate tramvaj/bus. Zatim ga vidite kako vam se približava te krenete stavljati masku, a onda shvatite – gdje je maska?!
unsplash.com @enginakyurt
U ovih nekoliko sekundi što imate prije nego što tramvaj/bus dođe na stanicu, pokušavate se sjetiti jeste li ponijeli masku. Dok razmišljate o tome, naravno panično i manično pretražujete sve džepove kaputa, traperica, ruksaka… No maske nema. I onda shvatite zašto je nema – niste ju ponijeli.
Od silnog spremanja i priprema, niste ponijeli ono najbitnije. Razmišljate o tome da uđete bez maske, no tramvaj/bus je pun. Čak i da vam nekako pođe za rukom, ne da vam se baš previše riskirati. Ovo je kratka horor priča, no sasvim sigurno bi zaraza bila još veća horor priča. Stojite i dalje na stanici, gledajući ljude kako ulaze, pa kako se zatvaraju vrata, a zatim i kako tramvaj/bus odlazi.
Iako ste mogli već odavno krenuti prema doma i trčati kako biste stigli na vrijeme u školu/na faks, vi samo stojite i dalje i gledate u daljinu, gdje je bus/tramvaj već postao samo točkica. Jednostavno, u stanju ste šoka. Ne možete vjerovati da vam se ovo zaista dogodilo, nakon što već dva mjeseca svaki dan nosite tu masku. No zašto baš sada? Zašto baš sada kada je sve bilo tako lijepo, praktički idealno jutro?
Napokon vas prolazi šok i shvaćate da morate trčati prema doma i čim prije doći do te maske. Pogledate na sat i shvaćate da sasvim sigurno kasnite. I to ono pošteno, barem 10-15 minuta, i to uz pretpostavku da će vas vožnja čekati čim se vratite na stanicu. Počinjete trčati i juriti, onako bez razmišljanja, i dalje u šoku.
Ubrzo dolazite doma i uzimate masku. Naravno, nije to prošlo bez problema, jer maska nije bila na svom mjestu. Trebalo vam je barem dvije i pol minute više nego inače, što znači da sada kasnite već barem 18 minuta. Brzo ju stavljate čim ste ju našli te krećete tako nazad prema stanici.
Negdje na pola puta shvaćate da ako nastavite trčati (čitaj: brzo hodati) s maskom na licu, da ćete se ubrzo onesvijestiti. Zatim masku stavljate na bradu (naravno, tako ju ne nosite inače) i nastavljate trčati prema stanici. Bacate pogled prema satu i vidite da ste još više u zaostatku i sada već kasnite 20 minuta.
Naposljetku, vidite stanicu, a zatim vidite i bus/tramvaj na stanici. Odjednom osjetite nalet adrenalina i potrčite brže nego ikada, u nadi da ćete uspjeti uloviti ovu vožnju. U glavi odmah radite novu računicu i shvaćate da bi vam ova ekspresna vožnja mogla uštedjeti barem četiri minute vremena, pa biste na kraju ipak možda kasnili samo 16 minuta.
I dalje trčite, iako već osjećate slabost u nogama i manjak zraka i počinje vam biti previše. Odmah razmišljate o tome kako se zaista morate početi baviti nečime još osim trčanjem za tramvajem/busom… No i dalje nastavljate trčati, jer tramvaj/bus i dalje stoji na stanici.
Odlučujete se pretrčati cestu, za koju i inače znate da je vrlo prometna, no to je jedini način na koji biste mogli stići na vrijeme. Pogledate brzinski i krenete trčati, no zatim osjetite udarac. I znate da je to bio jedan od onih scenskih udarca. Shvaćate da vas je upravo udario auto.
I zatim se budite iz noćne more, obliveni znojem…
