Ljeto je vrijeme kada se putuje, i to iz više razloga. Kao prvo, napokon imamo dovoljno slobodnog vremena da si možemo dopustiti putovanja. Kao drugo, ljeto samo po sebi poziva na odlazak na more. Na kraju krajeva, većina ljudi putuje na more, ne s mora. I dok su putovanja sama po sebi odlična, sam put…kratka horor priča.
foto: Pexels; Jonathan Borba
Budite se ranom zorom. Jeste li htjeli putovati ovako rano? Apsolutno ne. Jeste li napravili sve što ste mogli kako biste to izbjegli? Da. Je li vam uspjelo? Ne. Iako su praznici i vama se nikud ne žuri, vi se budite ranom zorom. Još je ljeto, što znači da rana zora nije osam ujutro već otprilike pet. Zato što vaš bus polazi kroz manje od dva sata.
Odlazak na put je stresan sam po sebi, ali je stresno i sve ono što mu prethodi, pa tako i pakiranje. Inače pakiranje uvijek ostavljate za zadnji čas, ali ovaj put je zadnji čas bio sinoć, prije odlaska u krevet, pa ipak nije sve toliko ‘na knap’. Jeste li i dalje sigurni da ste sve spremili? Naravno da ne. možete se samo nadati da jednom kada dođete na svoje odredište, nećete shvatiti što vam fali. Ili da ćete barem moći tamo to nekako riješiti.
Sada ste već i zaboravili na to što ste ponijeli, a što ne, i samo se spremate za sam odlazak u autobus. Svake godine vas iznova iznenadi koliko je putovanje busom teško. U principu ne bi trebalo biti naporno – nekoliko sati sjedite u udobnoj sjedalici. Ali, na kraju baš to sjedenje ubije u pojam. Nekad je samo sjedenje, ali vrlo često nije. Ima još toga što doprinosi.
Ali pomalo, sada još niste ni došli do kolodvora. I to je sada već problem zato što bus kreće kroz pola sata, a vi i dalje niste na kolodvoru. Možda piše svugdje da je dovoljno doći petnaestak minuta prije polaska, ali ako želite sjesti na svoje mjesto i pokušati si nekako osigurati da ostatak putovanja provedete sami, onda vam je definitivno potrebno pola sata. Kojih sada nemate.
Napokon dolazite na kolodvor i kao i inače, vlada opći kaos. Rijetko koji kolodvor u Hrvatskoj je pristojno uređen, a čak i oni koji jesu, ne uspijevaju izdržati pritisak sezone. Kada hrpa pogubljenih turista počne lutati peronima u potrazi za točnim busom, znate da je kraj. Motaj kablove i pakiraj se, gotovo.
Nakon što ste 2423 puta provjerili s kojeg perona krećete i koje je vaše sjedalo, dolazite do vašeg busa (naravno, provjeravate s vozačem je li to vaš bus, iako na istom piše da je), ulazite i na vaše veliko razočaranje, vidite da netko sjedi kraj vas. Odmah vam je slabo jer imate dvije opcije – sjesti na svoje mjesto i provesti nekoliko sati u društvu ove osobe, ili riskirati i sjesti ne na svoje mjesto.
Ne sjesti na svoje mjesto je sasvim legitimna opcija kada niste među prvima u autobusu ili kada se ne prate mjesta. Ali, kada imate rezervaciju, i opciju da sjednete na svoje mjesto… Svakako zvuči bolje od toga da vas netko digne usred vožnje. Ali, sjedate na neko random sjedalo u nadi da će vam se sreća ovaj puta osmjehnuti.
Ispada da ipak niste bili rođeni pod sretnom zvijezdom jer čim ste sjeli na prazno sjelo, netko je sjeo pored vas. I naravno, ta osoba izgleda kao puno naporniji suputnik od prve opcije. Sada je glupo premještati se i nemate druge nego prihvatiti trenutnu situaciju i nadati se da ste naučili svoju lekciju za sljedeći put.
Tek nakon nekog vremena primjećujete da je vaš autobus trebao krenuti prije otprilike 10-ak minuta, ali vi i dalje stojite na mjestu. Već se polako počinjete brinuti je li sve ok, kada napokon kreće vožnja. Kako je krenula vožnja, tako ste vi stavili slušalice u uši i planirali odspavati nekoliko sati. Smiješno.
Čim je krenuo autobus, osoba ispred vas se nagnula iza, osoba pokraj vas je izvadila čips s najzanimljivijim mirisom na svijetu, a osoba iza vas je odlučila voditi razgovor na mobitelu tako glasno i jasno, da i vi možete sasvim lagodno sudjelovati u istom. Mislili ste da može ikako drugačije? Pomalo, još samo osam sati vožnje. Sitnica.
