Kratka horor priča: Jedan sasvim običan i normalan dan
Posljednjih godinu dana se dogodilo toliko čudnih i izvanrednih stvari, da je gotovo teško sjetiti se kako izgleda normalan dan. Bilo da su u pitanju talačke krize, potresi, pandemije, iznenadne smrti. Sve smo to prošli, i po nekoliko puta. Mogli bismo reći da smo u potpunosti spremni na sve, osim na neki običan i normalan dan…
foto: Pixabay
Bilo je to proljeće godine gospodnje 2021. Iako je prethodnih dana bilo užasno toplo, ovaj dan je bilo hladnije. Nije bilo potrebe za debelim šalom i rukavicama, ali kaput je bio dobrodošao. Krenuli ste na bus/tramvaj i čak niste morali ni trčati za njim, došao je taman za neko prihvatljivo vrijeme.
Zatim ste se vozili – čitaj – cijelu vožnju ste proveli na nogama. No, nije bila neka prevelika gužva, niti je došlo do nekih neugodnih scena. Bila je to jedna sasvim normalna vožnja, i tu vas je već počela lagano hvatati panika. Niste naviknuli na to da ste budni već neko vrijeme, a da se nije dogodilo nešto vrijedno naslovnice sutrašnjih novine. Ili barem kratke vijesti u crnoj kronici.
Uskoro silazite i još uvijek se nije dogodilo ništa neobično. Čak ni skrolajući po društvenim mrežama niste naišli na nekakav bombastičan naslov. Čudno. I dalje hodate i idete prema školi/faksu, ali ništa se neobično ne događa. Jedino neobično jest upravo to…Vi idete u školu/na faks. Uživo. No, čak je i to već postalo nešto normalno.
Sjedite i slušate profesore kako pričaju i misli su vam u potpunosti odlutale. Razmišljate o prošlim danima i pokušavate se sjetiti kada je zadnji put bio ovako miran dan. Teško vam je sjetiti se zato što već mjesecima imate osjećaj da živite u nekom filmu katastrofe i cijelo vrijeme ste na oprezu, čak i na ovako naizgled normalne dane.
Upravo su vas prozvali i zatekli nespremne, no čak ni tu nije bila neka drama koja bi mogla postati pamtljiva. Već je poslijepodne, no i dalje se nije dogodilo nešto izvanredno. Nervoza raste, a primjećujete to i među ostalima. Pod pauzom razgovarate s prijateljima i nakon što ste sramežljivo rekli da vam je danas baš čudan dan, jer nekako i nije toliko čudan, svi klimaju glavama – slažu se s vama.
Nakon još nekoliko običnih i dosadnih ‘performansa’ raznih profesora, gotov je i ovaj dio dana. I dalje se nije dogodilo ništa neobično. Idete sada sjesti na kavu, a prije toga ćete do pekare. Još jedna u potpunosti normalna aktivnost. Možda vas auto pogazi dok budete prelazili cestu? Možda se odjednom dogodi potres i ostanete zarobljeni u pekari? Teške su to misli, no ne možete si pomoći. Nešto se mora dogoditi, no kad će više?!
Dolazite i do kafića, i dalje je sve u redu. Sjedate na kavu i naručujete omiljeno piće, no nemaju ga. I to je sasvim normalno za ovaj kafić. Sada raspravljate o tome koji su profesori najgori i zašto, no čak ni tu nemate previše materijala za tračanje – nije došlo ni do kakve scene. Ustvari, shvaćate vam postaje teško i razgovarati, zato što se nije dogodilo ništa izvanredno što morate komentirati.
Nemamo rekordan broj zaraženih od koronavirusa, niti zabilježen veliki pad. Nema novih mjera, niti dodatnih popuštanja onih starih. Sjedite tako za omiljenim stolom i gledate svoje prijatelje i shvaćate koliko vam je svima teško sjediti ovako, bezbrižno. Jedan trese nogu od nervoze, drugi lupka prstima po stolu, a vama se znoje dlanovi.
Sjedite u tišini i svatko gleda pred sebe i ništa ne govori. Samo sjedite i čekate, čekate tu katastrofu. Jer ne može biti, ma nemoguće je. Nemoguće je da će danas biti jedan običan i normalan dan, to nije opcija. Sjedite tako već neko vrijeme i onda shvaćate da je vrijeme za ići kući. Pokušavate se dignuti, no ne ide. Strah vas je paralizirao. Sjedite i razmišljate o svemu što bi se moglo dogoditi i zaključujete da je ostati ovdje najpametnije.
Sjedite i razmišljate, no niste jedini. Nitko se ne ustaje. Vidite im po pogledu da svi razmišljaju isto kao i vi. Napeto je. Skrolate po društvenim mrežama u nadi da ćete vidjeti da se neka katastrofa već dogodila, pa da možete sretno krenuti doma. No, ništa. Nada. Niente. Nothing. I ostajete sjediti. Jedan trese nogu od nervoze, drugi lupka prstima, a vama se znoje dlanovi.
